FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Ja sam kraljica naličja života

objavljeno:

21. 12. 2010.
Ja sam kraljica naličja života

TOP 15 OSOBA 2010: Biljana Kosmogina

Biti drugačiji, biti queer u Hrvatskoj nije lako, no kod naših istočnih susjeda još je puno teže. Biljana Kosmogina je spisateljica i aktivistica iz Beograda koja već godinama objavljuje eseje, znanstveno-fantastične, erotske i queer priče, izvodi sulude performanse i daje novu dimenziju terminu umjetnički aktivizam. O peripetijama oko nje i njezina rada “Kosmoginatrixa” na ovogodišnjem Beograd Prideu, o srpskim patriotizmu, o srpskim pandurima koje je narod konačno zavolio, o umjetnosti kojom se pomjeraju i ruše barijere i granice, o queer koji širi beskrajnu ljubav i o tome što motka može dobro donijeti čovječanstvu, popričali smo s ovom fascinantnom ženom i hrabrom umjetnicom.

Za čitanje ovog neuobičajenog intervjua uzmite si malo više vremena, skuhajte kavu i pripremite se pročitati riječi koje se ne čuju često, a koje je bilo “grehota” kratiti…


Kako bi komentirala činjenicu da te je Queer.hr proglasio jednom od petnaest osoba koje u Hrvatskoj i regiji promiču queer teme?
To me je podsjetilo kako sam u Zagrebu također, davnih godina proglašena balkanskom queer kraljicom, što prije svega implicira djelotvornost – učinak na polju queera, veliku odgovornost ali i rizik (osobito u Srbiji). U Beogradu mi je ova titula priznata puno kasnije, vjerojatno zbog toga što Beograd uvijek duže spava od Zagreba, preciznije: zaostaje, bar što se tiče širenja queer kulture i svijesti (a i organizacije).

Istina je da punih 10 godina nastojim kroz publicistiku, književnost i (individualni ili grupni) politički i umjetnički aktivizam, doprinijeti borbi za demokraciju, toleranciju i ljudska prava, s naglaskom na seksualne slobode, jer je moja primarna tema nesputani Eros u tabuiziranom društvu. Ovaj izbor vašeg web portala smatram komplimentom za dosadašnju ustrajnost, a vjerojatno i za hrabrost vezanu za moje sudjelovanje u ovogodišnjoj Paradi ponosa u Beogradu.

Možeš li nam reći par riječi o svom djelovanju, angažiranosti i umjetnosti (želim znati sve o izložbi, performansu i Beograd Prideu)?
To se ne može reći u par riječi, a saznati sve. Možda smo mogle zasebni intervju samo o tome. Iskoristit ću priliku da o tome detaljnije izvijestim, jer je prevelika napetost bila uoči Pridea, a nakon Pridea je bilo i većih frka, pa je moj Kosmoginatrix nepravedno zapostavljen u medijima, osim najave događaja na Seecultu.

Na stresu ne znam kome više mogu zahvaliti, Predragu Azdejkoviću i njegovom banneru, ili organizatorima Pridea (Queeria centru i GSA) koji su uznemireni prijetnjama i najavom nasilja na ulicama povodom održavanja Pridea, cijeli program gay-pride weeka, a naročito moj događaj izolirali od javnosti, iz pretjerane predostrožnosti. U svakom slučaju, to je bio ultra dinamičan, ali i traumatičan period.

Organizatori Pridea su moj nastup predvidjeli kao najznačajniji događaj i moje samostalno autorsko predstavljanje planirali u cjelovečernjem, udarnom terminu, na udarnoj lokaciji u sklopu Gay-Pride-Week-a, na što sam normalno odmah pristala, jer uvijek imam nešto novo i provokativno za predstaviti, te na pravi način podržati prvi beogradski Pride u vrlo odlučujućem i opasnom trenutku. S Kosmoginatrixom sam ušla u povijest kao autorica prve izložbe fotografija lezbijsko-erotske umjetnosti u povijest Srbije i Balkana, na što sam ekstra ponosna. Fotografije s izložbe možete pogledati ovdje:

Sve bi bilo u redu, da Predrag Azdejković nije u promo banner podrške Paradi ponosa, na svom sajtu gay-echo, postavio moju fotografiju, snimljenu nekom drugom svrhom i povodom, davnih dana u sklopu mog sudjelovanja u izradi Queeria kalendara 2008. Njegov izbor je pao na tu jednu, najprovokativniju, od mnogobrojnih fotografija iz serije, gdje sam maskirana, s dildom u rukama, očiju uprtih prema gore, s visećim naušnicama na kojima su (avaj!) kršćanske ikone, što su ekstremni desničari i novokršćani odmah dočekali na nož, i Paradu ponosa proglasili sotonističkim ritualom koji vrijeđa vjerske osjećaje (pravovjernicima) pravoslavaca. Srpske Dveri su povodom tog bannera podnijele prijavu tužiteljstvu ne bi li pokrenuli tužbu, pa sam zbog te iste fotografije, mjesec dana iza Pridea, preciznije 17.11. bila na informativnom razgovoru u glavnom gradskom MUPu, gdje sam davala informacije o postanku i poanti fotografije, o čemu imam uredno potpisan zapisnik. Sva sreća, policijski inspektori su normalni, razumni ljudi, koji shvaćaju moju argumentaciju i moju umjetnost cijene. Nisam ni slutila da ću među pandurijom naići na toliko fanova. Dakle, iza tog nesretnog bannera s mojom fotografijom, digla se tolika prašina, hajka i progon na mene i prajdovce, da smo se svi, zahvaljujući nesmotrenosti i ekscentričnosti Peđe Azdejkovića, našli u neobranom grožđu, pa je čak i održavanje Pridea bilo dovedeno u pitanje, jer su reakcije desničara bile sve jezivije, prijetnje su stizale sa svih strana, crkvene anateme, a i moj progon preko Facebook-a nije bilo baš simpatično gledati, dok me nazivaju sotonisticom, Luciferovom mladom i sl. .. malo mi se digla kosa na glavi, ali se i povećala odlučnost da sve izguram maksimalno, i da me neće pokolebati šačica nepismenih, primitivnih manijaka, željnih krvi, koji u stvari to meni pripisuju, i sve zbog te jedne nedužne, zbilja prekrasne fotke. Evo je ovdje, pa procijenite sami, sa sve popratnim tekstom objavljenim na Fejsu, koji je bio sharean mnogobrojnim istomišljenicima – homofobičnim grupama. Hvala mom prijatelju Dušanu Maljkoviću koji je to objavio prvi na svom profilu, i upozorio me da se gadno zakuhalo s tom fotkom pred Pride (tj. svi redom su optužili Peđu da je gadno zakuhao gurnuvši njome prst u dupe svim protivnicima Pridea, podlijevajući time ulje na vatru), te da budem obazriva jer sam imenovana kao autorica i model na fotki, i prijetili su mi nasiljem u mnogobrojnim komentarima. Kada sam sve vidjela svojim očima, pa čak i na forumu Gay-Serbia pročitala tonu bljuvotina pripadnika gay-zajednice, shvatila sam da je moja umjetnost nadišla sve okvire, jer je pokrenula čitavu lavinu prolupavanja, osuda, drvlja i kamenja, na sve strane, sa svih strana, i tek onda sam se osjetila, kao meta napada, značajnom, sretnom i odlučnom da ustrajem do kraja, bez uzmicanja.

Iza svega toga, organizatori Pridea nisu uspjeli pronaći u cijelom gradu adekvatnu lokaciju za održavanje Kosmoginatrixa. Sva vrata institucija – muzeja i galerija, su im zatvarali pred nosom s uvjerljivim isprikama, jer je događaj bio visoko rizičan. U zadnji čas sam uz pomoć prijatelja pronašla divan prostor, klub Lepota u centru grada za 6.10., Izložbu sam samostalno iscimala za dva dana bez ičije pomoći, uz sredstva iz proračuna Pridea, i predstavila pred 70-ak ljudi. To je nesvakidašnja serija autorskih fotografija, koje sam uradila u partnerstvu s umjetničkom fotografkinjom Bilianom Rakočević. U takvim konspirativnim uvjetima, osjećala sam se na mahove potpuno elitno, da bih se već u sljedećem trenutku osjećala totalno marginalno i sjebano. Tko nije ispaštao zbog umjetnosti, ne može razumjeti. Iza svega sam ipak vrlo zadovoljna. Ne želim biti neskromna i previše očekivati od drugih nikada, pa čak i kad poziv medijima zataji.

Da bi stvar bila jasnija, prenosim izvorni tekst koji prati moju fotografiju, možda vam bude interesantan za objaviti, jer je u duhu šizoidne-paranoidne okultističke groteske: LINKLINKLINK

Kosmoginatrixom sam predstavila razne umjetničke forme: fotografiju, prozu, poeziju i performans. Imala sam i gosta – pjesnika Aljošu Drazovića, DJ-a Vladimira Takača, i pored nepotpune medijske najave i izostanka mjesta održavanja držanja, jer su se organizatori snebivali u obavještavanju publike i medija, plašeći se ne znam čega … vjerojatno napada i najezde skakavaca ljudoždera, naoružanih luđaka u vidu napaljenih, ogorčenih kršćana, krvavih očiju, zabalavljenih čeljusti … uz maksimalno policijsko osiguranje te večeri, iza programa, tulum je potrajao do duboko u noć i svi su se sjajno proveli. Iza ove urnebesne završnice performansa, blagoslivljala sam Pride i pomolila se bogovima (kršćanskom, islamskom, judejskom, budističkom i ostalima) da se 10:10:10. on održi i protekne u najboljem redu. Tako je i bilo, ali znamo i za sve strahote što su se desile tog dana u Beogradu, mimo Pridea, čiji su akteri vandali, istomišljenici sa ovima – gore potpisanim, banjalučkim srpskim patriotima Wac Banjaluka (koji su sad pak ti??), od kojih je ovaj tekst i potekao, a koji se kao zagovarači mržnje i nasilja, još uvijek nesmetano čepe po Facebooku.

Veliko zajedničko finale uz trijumf slobode, je dakako sam Pride. Bilo je čupavo, vaša Karla je i sama bila svjedok zbivanja. Ne možeš prići prajdu, a ne možeš s njega ni otići. Miran, dostojanstven skup i šetnja oko 1000 ljudi u krugu od 500 m po centru grada, koje čuva 5000 policajaca, a 300 m dalje lete betonske žardinjere, pucaju izlozi, rade šmrkovi, suzavci, pucaju glave, sve gori i pršti … pa prijepodnevna kontra šetnja gdje roditelji s djecom na leđima, nose ikone u rukama i kliču: “Ubij, zakolji, da peder ne postoji!” Bolesno! To je bio taj srpski patriotizam i odraz “suvremene srpske misli” na dijelu. Pa i dva dana kasnije u Napulju, su opet “osvjetlali” obraz … Fotografije s Beograd Pridea i Kosmogininog outfita možete vidjeti ovdje:

Šetala sam ponosno, upečatljivog imidža, sa srpskom šajkačom na glavi i prajdovskim obilježjima na njoj, kao prava patriotkinja. Pošto mi je pretjerivanje odlika, nosila sam i T-shirt na kojem je pisalo: Nobody knows that im a Lesbian. Koljena su mi klecala uslijed šoka zbog pristiglih informacija o tome što se okolo događa, par blokova dalje. Panduri najviše najebaše, ali morali su i oni jednom najebati da bi ih narod zavolio. Dala sam izjavu za američki radio, pozirala sam svima, a možda bila i jedina prava atrakcija na cijelom Prideu, što se tiče outfita, nisam imala premca. Prkos je čudo .. nekad je bolji pokretač i od samog Ponosa. Kosmogina nikad glavu poviti neće, a još manje duhom klonuti. Ponosna sam i veća patriotkinja od mnogih koji se time busaju u prsa, a biju svoje žene i djecu kad stignu kući pijani i turobni. Do kolektivne odgovornosti se stiže preko osobne. Za sve što sam uradila nisam se pokajala, i dalje vjerujem u mogućnost civiliziranog i demokratskog društva. Vjerujem i dalje u LGBT aktivizam, mada na Kosmoginatrixu nisam vidjela niti jednu lezbijsku aktivisticu, niti gay aktivista osim onih okupljenih oko organizacije Gay Pridea. Predrag Azdejković također nije došao, a nije se ni zapitao kako sam iza svega u što me je uvalio. I mene i organizatore. To samo konstatiram, ne osuđujem. I dalje će biti prilike za ispravke, korekcije i drugačije pristupe, uz malo više iskustva i mudrosti. Za tuđu glupost ne mogu odgovarati. Eventualno, samo za svoju. Fotografije s Kosmoginatrixa i s Pridea prate ovaj tekst, kao i linkovi, izvori, pa neka neutralni čitatelj pronikne u to tko je časnih namjera bio u svemu. Ko koga hoće prebija, ko kome hoće da nabija i zašto, ne znam niti me se tiče. Stojim iza svega individualno, a ne kolektivno, niti imam kome zašto povlađivati. Zahvalna sam organizatorima što su financirali izložbu i time omogućili njeno predstavljanje. To su divni ljudi, neću ih poimence spominjati, da se ne bi našli neugodno povezani ovim tekstom s Peđom Azdejkovićem koga sam već par puta istakla, s razlogom.

Ne brinem da Peđa ovaj intervju neće objaviti na svom sajtu, jer mu ime spominjem, a i sam je rekao za sebe da je najcrnja ovca u svom stadu. Pa i to netko mora biti.

Koji je tvoj razlog da sustavno promičeš queer teme i na svoj se način boriš za LGBT prava?

Osim svojih osobnih stavova baziranih na osudi mržnje i nasilja, preziru malograđanštine i ustaljenih (patoloških) društvenih konvencija i pretjeranog samoreklamiranje, kroz kritiku dogmi patrijarhalnog društva (koje grčevito želi biti moderno i proeuropski orijentirano, a odavno je razbucani perverzno-kvarno politikom šačice nesposobnih lažova koji nam kroje košmare). Držim se jedinog svetog cilja i zadatka: da mojom pisanom i izvedbenom umjetnošću rušim barijere i granice, radeći nešto nesvakidašnje ili uvijek odlazeći bar jedan korak dalje od dosad učinjenog. Pomicanje crte je moja sveta zemaljska misija, ne priznajem granice, ni slobode ni umjetnosti. To bi moglo tumačiti opsesivnom ali iskrenom potrebom, jer nemam druge razloge za bavljenje queer, niti je queer sam po sebi isključiva oblast moje kreativnosti. Bavim se i umjetničkom kritikom, novinarstvom, poezijom, teatrom, performansom … Pojam queer sam usvojila kao opći otpor prema demagoškom mišljenju, ponašanju i politici. Queer je subverzivan ali širi beskrajnu ljubav, ja isto. To su drugi rekli. Od Queera ne živim, on mi ne donosi novac, ali zbog njega stradavaju, čista srca, bez predumišljaja. Na onome svijetu će mi sve biti nadoknađeno. Obećao mi je Sveti Petar.

Šalu na stranu, postoje stare, a rađaju se i nove spone sa istomišljenicima, iz kojih proistječu suradnja i međusobna podrška. Pritom napominjem da me ne demoralizira sve što se oko mene događa, jer ne dozvoljavam da me tuđe gluposti, pogreške, konflikti i prepucavanja između istih ili sličnih interesnih sfera, obeshrabre i demotiviraju.

Koliko se kroz kulturu može utjecati na odgovaranje na neka društvena pitanja? Konkretno, koliko film, književnost, kazalište i glazba mogu promijeniti svijest ljudi, pa čak i nekih političkih stavova?
Koliko je tko sposoban, poduzetan, aktivan i motiviran u obrani svojih ideala, i što više riskira suprotstavljanjem, utoliko više utječe na kretanja u različitim područjima života, pa i kulture. Bitno je ne podilaziti, ne napustiti kritičko mišljenje i ne uljuljkati se. Vidimo da društvo omogućuje hejterima da i dalje egzistiraju iako pozivaju na nasilje. Zašto onda ne bi i nama omogućilo borbu za osnovne ljudske slobode i prava. Povodom počinjenih izgreda na dan Parade u Beogradu, prijestupnici su osuđeni preblagi kaznama od 6 mjeseci, a ekstremne desničarske, fundamentalističke, profašističke skupine i dalje postoje. Ne samo kod nas, nego svuda u svijetu, pa i u BIH, Sloveniji, Hrvatskoj. Nijedno društvo nije bez patoloških pojava, koje prati nasilje. Ne kažnjavaju se grupe kad zagovaraju nasilje, nego tek kad ga provedu, kakav je to zakon? Ipak, uzdam se da nije teško razumnom čovjeku opredijeliti se između ljubavi i mržnje, kao što nije teško ni poslati pozitivne poruke, na bilo koji način, pa i kroz umjetnost: film, teatar, glazbu, književnost … ili osobnim primjerom, među prijateljima, u obitelji, školi, susjedstvu … posredstvom knjiga, filmova, časopisa i svega drugog. Gay aktivizam se ne iskazuje samo po gay partijima i kafićima, mada ni to ne podcjenjujem.

Koliko shvaćam, sve političke i kulturne struje proeuropski orijentirane, blagonaklone su prema LGBT zajednici, jer to se službeno od njih očekuje. Uvijek nam neki tata izvana kroji kapu, kad sami ne znamo da je skroji, a da se međusobno ne pobijemo. Naše društvo je unazađeni, materijalno siromašno, ali duhom ustrajemo nekako. Jedva se odvoji neka crkavica za kulturu, i znam da nemamo nekog poput Harveya Milka, niti bi kod nas mogao biti snimljen film kao Milk, osnovan maestralan queer teatar kalibra Teatro Oficina iz Brazila, ili otvorena koncertna sezona gay filharmonije, kao one iz Londona. Kod nas ti je sve na dugom štapu i kanapu, mic po mic. Autanje javnih ličnosti ne ide ko podmazano, već je rijetko ili ga uopće nema. Za sada, postoji malo (prilično neusklađeno) aktivističko LGBT jezgro, mala umjetnička nezavisna scena, šačica alternativaca, par gay-friendly izdavača i političara, ali to je sve puko preživljavanje. No i to je nešto na Balkanu. Sudjelovala sam ove godine na tribini povodom projekcije izraelskog filma Grad Granica (City of Borders), koji je dobio grand prix 57. Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma, što je divno, s obzirom da na osjećajan i složen način tretira LGBT problematiku u Jeruzalemu. Kad se uvjeriš koliko je na drugim mjestima i teže i opasnije, shvatiš da ovaj Balkan i nije tako zaguljen.

Slobodno iznositi mišljenje i slobodno se ponašati, a ne dobiti batine, je za promjenu ipak nešto u našoj maloj sredini, malih mogućnosti, nazadnog mentaliteta, a nerealnih apetita i ambicija. S te strane, čas se osjećam kao prava revolucionarka i prosvjetiteljka, a čas kao neshvaćena mučenica i žrtva. To je stalna klackalica.

Priznajem da bih voljela da ostavim prepoznatljive tragove u budućnosti, što nema veze s 5 minuta slave na telkišu. Ja sam jedinstvena persona underground kulture, kraljica naličja života, margine i bunkera! To je moj izbor. Ne zanimaju me estrada, komercijala, političmari, high fashion, glamur i gay ikone … Ugledavši se na bolje od sebe, kreiram vlastiti matrix, čiji su junaci svi oni koji su u stvarnom svijetu nevidljivi, skrajnuti, slabi, posustali, neprihvaćeni, odbačeni, posebni, prezreni, obezvrijeđena ili zaboravljeni. Nosi me vrtlog, ali ne znam u kom pravcu. Moje autorske smjernice ne prate uvijek liniju političke korektnosti i građanske poslušnosti. No, ako stihovima i tekstovima ne doprem ni do koga, onda mi ni stara narodna odgajateljski mjera neće pomoći, mada bih je rado provela: usranom motkom bih bespoštedno mlatila političare, naciste i homofobe po dupetu, sve dok ne ugledaju zvijezde, dok im se svijest ne otvori i ne zavole sve druge ljude, različite od njih samih!

Foto: Kosmogina/Biliana Rakočević


Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


OMG!
Opasno Mudre Gej-novosti


Kosmogina
Pitchkanterije


Dina J.
Hipster Dyke




Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop


Dominik Colins
Qoohanje za romantike