I’ll send an SOS to the world

Igor Grabovac: U setu članaka koji su se intenzivirali kroz ovo vrijeme puno se govorilo o samom HIV virusu, simptomima, lijekovima i prevenciji, te bih vam htio pokazati i ljudsku stranu života s HIVom. Donosimo vam niz pravih ljudskih priča na današnji dan koji je Svjetski dan borbe protiv AIDS-a.

Kada se HIV tamo negdje sredinom 80tih pojavio u RH, zaraza se širila brzo i nije se mogla zaustaviti. Ubrzo se vidjelo kako je koncentrirana među homoseksualcima, no lažni podaci, kao i određena moralizatorski okrenuta diskriminacija doveli su do pogrešnih zaključaka i prije nego li su stigli urgirati bolest je prevazišla okvire seksualne orijentacije, spola, dobi…

povezane vijesti

Danas je poznato da HIV ne bira, poznato je kako napada sve, bez obzira bili vi homo ili hetero, lez ili bi… Moja želja je bila skupiti nekoliko priča, običnih dečki, muškaraca koji žive s HIVom. Oni se po ničemu ne razlikuju od mene, ili vas, na cesti ih ne biste prepoznali, a tko zna možda ste nekada i s njima bili kavi ili im dopustili da vam plate piće u Rushu ili drugdje. Oni su hrabri i željeli su podijeliti svoju priču sa mnom i sa vama kako bi služile kao podsjetnik da HIV ne bira, podjednako važno da pokažu kako se nose sa svojim statusom, što ih smeta i da zaslužuju biti integrirani unutar zajednice maksimalno, što na ovim prostorima nije uvijek slučaj.

Marko (30):

Situacija je bila prilično jednostavna. Bio sam u vezi s dečkom nekoliko godina i u jednom trenutku došlo je do relativno naglog prekida. Kao i većina koja se nađe u takvoj situaciji što zbog novonastale samoće, što zbog naglog osjećaja slobode završio sam u krevetu s tipom kojeg nisam dobro poznavao. Nisam čak ni bio neodgovoran, koristili smo zaštitu, no nakon seksa sam shvatio da je kondom pukao. Nije mi dugo trebalo, ubrzo sam počeo imati neki osjećaj da nešto nije u redu. Počele su mi dolaziti misli o mogućoj zarazi. Onda sam dobio i neku virozicu, pročitao sam da to može biti jedan od ranih znakova pa sam otišao u bolnicu i tražio da me se testira. Nije bilo lako čuti te vijesti, ali nekako sam bio pripremljen na to i znao da bih se to moglo dogoditi. Prvo naravno budeš u nekoj depri, ali ne znam…Imao sam dovoljno sreće u cjelokupnoj situaciji da su ljudi oko mene moje novonastalo stanje prihvatili OK. Neki nisu znali ništa o tome pa su me odmah pokopali ali su se educirali, drugi su bili educirani i bolje prihvatili, ali generalno ne mogu reći da sam izgubio prijatelje zbog toga. Naravno to je moja situacija – ima ljudi koji su izolirani od prijatelja i/ili obitelji. Obitelj također zna, možda su to malo teže prihvatili, ali i sada je to OK. Otkako sam saznao prošlo je godinu dana, i da pokucam o drvo, za sada nemam zdravstvenih problema. Nemam niti problema s terapijom, dobivam je redovno i podnosim ju dobro, također svaka čast i doktorima i sestrama u bolnici jer sve gledaju vrlo optimistično i naravno psihologinji i socijalnoj radnici koje su uvijek na raspolaganju. Jedan od problema svakako jest taj što ne mogu naći osobu s kojom bih mogao ostvariti vezu. Pokušao sam čak i izaći na neki dejt s jednim dečkom koji je bio negativan, no bilo je neugodno. Nisam znao kako da mu kažem pa sam se samo odmaknuo i rekao ono: «Vidimo se!». Volio bih naći nekoga…možda čak i radije nekog tko je također pozitivan, mislim da ćemo se bolje razumjeti. Seks ni ne znam kaj je, čista apstinencija (smjeh). Volio bih svakako da se ljudi počnu bolje čuvati, paziti i da se odu testirati. Koliko god to bilo teško, važnije je znati nego biti neodgovoran prema sebi i drugima.

Felix (34):

Zarazio sam se 23.11.2007. na sex partyu. Zabavljali smo se uglavnom koristeći zaštitu, no izgleda da je bio jedan trenutak nepažnje i glupog rezoniranja: ”pa tako i tako se već dugo svi znamo pa nema bojazni za prijenos neke infekcije ili nedajbože HIV-a”.
Nakon 3 tjedna sam se počeo osjećati slabo i malaksalo, dobio sam visoku temperaturu do 40ºC.

Otišao sam 17. 12. 2007. u Zaraznu bolnicu na pregled gdje sam isti dan i primljen na odjel. I dalje sa visokom temperaturom, vrlo malaksao, bez apetita te nakon mnogih pretraga stigao je i test na HIV koji je bio pozitivan. Dijagnoza: akutna HIV infekcija. Naravno da sam tu vijest primio u šoku prvo sa nevjericom, zatim je uslijedilo predbacivanje samom sebi kako sam mogao biti tako glup i riskirati da mi se to dogodi.

Znao sam da neću umrijeti zbog toga što sam HIV pozitivan, ali sam isto tako znao da sam si zakomplicirao život te da ću morati uzimati lijekove neko duže vrijeme dok mi se ne povise CD4 i smanji broj virusnih kopija u krvi.

Prijatelj koji mi je dolazio u posjet u bolnicu je osoba kojoj sam prvo rekao, a nakon izlaska iz bolnice pa sve do danas rekao sam još dvojici prijatelja. Nikome iz moje okoline kao i na poslu nisam rekao za moj HIV status, jer mislim da bi to bilo čisto ”samoubojstvo”!
Pošto mi je bila dijagnosticirana akutna HIV infekcija, došlo je u obzir prekid terapije, što smo i učinili u 7.mj. 2008.

Na žalost, već na slijedećoj kontroli koja je bila u 10. mj. 2008. pokazalo se da su CD4 dosta pali i da se povećao broj virusnih kopija u krvi. Krenulo se sa ponovnom terapijom.

Tijekom dana baš nisam mogao najbolje funkcionirati i sl. Druga terapija mi je bila poprilično teška jer sam imao konstantne mučnine. Kod ove izmijenjene terapije dobio sam vrlo jaku alergijsku reakciju na novi lijek i nakon 10 dana proljeva ponovno završio u bolnici, gdje su konstatirali da me je dotični lijek dobro zdrmao i skoro napravio nepopravljivu štetu na određenim unutrašnjim organima a najviše na jetri. Treća terapija mi je stvarala probleme u svezi probave, a ova četvrta terapija, koju sada koristim, opet ima neke čudne nuspojave kao što je ponekad otežano disanje, neobična preraspodjela masnog tkiva na određenim mjestima po tijelu, trnci i mravci u rukama a izgleda da su mi i periferni živci nekako otupili odnosno imam vrlo čudan osjećaj kao da mi je koža stalno napeta. Najčešći problemi od kada sam HIV + su povezani sa antiretroviralnom terapijom. Naime, svi lijekovi za smanjenje virusnih kopija u krvi imaju određene nuspojave. Kad sam bio na prvoj terapiji – imao sam čudne snove (što mi je ponekad bilo i zanimljivo).

Moja liječnica obiteljske medicine kojoj sam morao doći zbog doznaka za bolovanje a nakon prvog otpusta iz bolnice s mnogo me je razumijevanja i pažnje saslušala te dala do znanja da će učiniti sve što bude bilo potrebno a vezano za moje stanje kao i za potrebnu diskreciju. Na odlasku iz njene ordinacije prilikom pozdrava moja me je liječnica čvrsto zagrlila i rekla da će sve biti u redu i samo hrabro! Ova lijepa gesta mi je u tome trenutku mnogo značila, jer znam kako su neki HIV pozitivni ljudi ne baš lijepo primljeni kod svojih liječnika opće medicine.

Pomoć udruga ili psihijatra nisam tražio jer mi je dovoljno da imam bar nekoga s kime mogu razgovarati o mome problemu.

Ljubavni život mi je dosta skroman nego prije otkako sam HIV pozitivan i na terapiji. Naime, nuspojava kod ove terapije mi je i pad libida. Ali ipak imam seksualne želje koje povremeno realiziram.

Želja mi je da nađem HIV pozitivnog dečka kako bi uzajamnim razumijevanjem mogli izgraditi kvalitetan odnos.

U narednih pet godina su mi planovi da i dalje radim svoj posao, da nađem nekoga HIV pozitivnog za trajniju vezu i da koliko je to moguće putujem po svijetu.

Josip (26):

Oduvijek sam znao da sam gay, oko toga nije bilo dileme no živio sam u maloj sredini tako da sam počeo djelovati po tom pitanju tek kada sam došao u Zagreb na studij. Oko 19-20 godina sam imao prvo seksualno iskustvo i želio sam puno toga nadoknaditi. Znao sam da HIV postoji, znao sam da postoje rizici, no bio sam odgovoran, koristio kondome i išao se testirati svakih 6 mjeseci, reda radi. Svako testiranje opušteno i mirno jer sam se štitio. No, sve je to dovelo do nekog lažnog osjećaja sigurnosti pa sam postao neoprezan, par puta nisam koristio kondom, testiranja su bila ok pa sam počeo misliti kako se to meni ne može dogoditi.

Nakon nekoliko mjeseci dobio sam simptome gripe, ali takvu gripu nisam imao. Povraćao sam i imao proljev, nisam se mogao kretati ni stajati. Liječnik opće prakse mi je dao antibiotike, bilo mi je bolje no limfni čvorovi su mi ostali povećani pa sam se vratio doktoru i rekao da sam gay i tražio testiranja na spolne bolesti i hepatitis, nisam išao anonimno nego preko uputnice. Tada nisam više živio u Zagrebu. Znao sam da nešto nije u redu ali sam se nadao. Kada sam došao po rezultate rekli su mi da imam HIV i da se moram javiti u «Fran Mihaljević» i obavijestiti bivše partnere itd.

U početku mi je bilo jako teško, nisam još radio, nisam završio fakultet, bio sam depresivan i nisam znao da li želim i dalje živjeti, pomoglo mi je to što sam upoznao jednog HIV prijatelja, odnosno ja sam tu osobu znao i prije samo nisam znao da je HIV pozitivan, uglavnom razgovor s njime mi je pomogao da odlučim što želim i skupim snage da to ostvarim, i pokazao mi da to što sam HIV nije kraj. Također kod depresije i problema sa spavanjem pomogli su mi i antidepresivi koje mi je prepisao liječnik opće prakse, on mi je također u toj cijeloj situaciji pomogao.

Što se tiče veza u početku sam tražio HIV pozitivne dečke i pokušavao pronaći nekoga za vezu, ali s vremenom sam uvidio da su svi oni koga sam upoznao više manje sjebani na neki način, ili su totalno deprimirani i ukomirani, ili postanu opsjednuti tom bolešću i stanjem i pronalaskom lijeka. Što se tiče seksualnih odnosa imao sam ih i dalje, nisam imao i nemam potrebu svakom s kime spavam reći svoj status, imam osjećaj da je moja glavna dužnost staviti kondom i to i radim. Razlog tom je što sam prvom dečku s koji sam spavao nakon što sam saznao da imam HIV, rekao za svoj status i spavali smo ali na kraju to nije stalo kod njega već se priča o mom statusu proširila, tako da uglavnom kada bi tražio nešto više od seksa, odnosno ako bi se pokazalo da je dečko zainteresiran za vezu onda bi tek rekao za svoj status.

Trenutno jesam u vezi s HIV negativnim dečkom i on je to prihvatio, normalo funkcioniramo već 4 mjeseca, koristimo kondom ali on će uskoro ići na testiranje radi preventive.

Za svoj status sam rekao prije svega kada sam saznao svim bivšim partnerima za koje sam smatrao da je potrebno. Rekao sam i nekolicini bliskih prijatelja i sve je OK prošlo, uglavnom su to s tugom prihvatili ali nitko me nije odbacio, gay prijatelji u pravilu kada saznaju da je netko u društvu zaražen odmah trče da se testiraju.

U sljedećih 5 godina su vjerujem kao i većini ljudi u ovoj državi, kako preživjeti zadržati posao, uštedjeti, osigurati stambeno pitanje. Trenutno nisam na terapiji i nadam se da će tako i ostati barem sljedećih 5 godina.

Ono što bi poručio drugima jest ono što bi vjerojatno svatko tko je zaražen rekao da uvijek koristite kondom i pazite na sebe i druge, da imate razumijevanja i tolerancije prema drugima, ali i da imati HIV u Hrvatskoj nije nešto najgore. Ima drugih i opakijih bolesti.

Stjan (32):

Nipošto ne želim da moja priča izaziva sažaljenja jer cilj moje ispovijedi nije izazvati suosjećajnost i sažaljenje! Njen cilj je mnogo plemenitiji. Upozoriti ljude na ono sto nas okružuje, na opasnosti za koje svi mislimo da se nama ne mogu desiti. Volio bih da ljudi koji dijele sudbinu sličnu mojoj a upali su u apatiju, uvide da nije sve tako crno i da iz svega mogu izvući pozitivne stvari te da ma kako nam se činilo život uvijek može ići dalje!

Imam 32 godine i u Zagreb me je doveo splet okolnosti. Oduvijek sam znao da sam gay ali isto sam znao da živim u sredini koja je konzervativna te da su moji roditelji katolici koji bi teško ili nikako prihvatili ono što ja jesam. Nekoliko godina prije tridesetog rođendana napustio sam život kojeg sam imao i u potrazi za samostalnošću, slobodom i ljubavlju došao u Zagreb. Ubrzo sam stekao samostalnost, kakvu takvu i slobodu. Nitko me nije nadzirao, pitao gdje sam bio i zašto sam tako kasno došao doma ali ono najvažnije nisam našao ljubav. Ljubav je još bila nedostižna. U potrazi za ljubavlju kucao sam na pogrešna vrata i upoznavao mjesta gdje se skupljaju ljudi koje dijele moje mišljenje i sklonosti. Gay barovi, gay saune, gay diskoteka - postali su mi svakodnevnica. Problem počinje onog trenutka kada sam ljubav zamijenio seksom i kada sam počeo lietjeti iz kreveta u krevet u nadi da će onaj slijedeći biti taj sa kojim ću zagrljen i sretan dočekati jutro. S vremenom sam lagano odustajao i počeo udovoljavati samo onim osnovnim životinjskim potrebama – utaživanju žeđi za seksom. Znao sam da postoji opasnost, ali sam mislio da se to pak meni ne može desiti. Sve više sam zanemarivao sebe i prepuštao se jednokatnom uživanju. Odustao sam od ljubavi svakim danom sve uvjereniji da toga u gay svijetu nema. Da je gay svijet ono sto pričaju dežurni moralisti, svijet promiskuitetnosti i jednokratne naslade. Prepustio sam se. Počeo sam raditi na novom poslu i stekao divne prijateljice koje su me pomalo izvlačile iz tog začaranog kruga. I kada sam mislio da sam se počeo stabilizirati i da ću uskoro postići nešto više za sebe došao je nalaz. Saznao sam da sam HIV pozitivan!!! Hladan znoj. Mrak! Život mi se u sekundi skrušio kao kula od karata. Što dalje? Kako dalje? Zašto baš ja? Kako baš meni? Mnogo pitanja bez odgovora. Na moju veliku sreću moje divne prijateljice digle su me na noge! Medicinska sestra na klinici i liječnik vratili su mi vjeru i dali nadu. Moja doktorica opće prakse “pljusnula mi je dobar šamar” koji me je osvijestio. Objasnila mi je da životu i nije kraj i da me još mnogo lijepi stvar čeka. Recimo da sam se relativno brzo vratio na tračnice života i da sam stvari pravilno prihvatio i postavio. Srećom u nesreći moje životno uvjerenje je čini mi se zdravo i jako principijelno. Treba voljeti sebe i druge, ići naprijed i ne dati da vas bezdušni gaze. Bilo je mnogo ružnih stvari koje su me šokirale ali isto tako lijepih i plemenitih koje su mi vraćale vjeru u ljude. Kroz dvije godine hodanja po bolnicama radi drugi popratnih elemenata HIV-a susreo sam se sa mnogo, mnogo, fobija, diskriminacije i ne educiranih liječnika, ali isto tako i divnih liječnika punih znanja, profesionalnosti, ljubavi za poslom. Kada bih pisao o tome trebalo bi mi mnogo listova i vremena, zato ću se vratiti na ono što mislim da je bitno za ovaj tekst. To sam ja, moja vjera u ljubav.

U trenutku kada sam prihvatio život sa HIV-om pomirio sam se i sa celibatom. Rekao sam sebi da do sada nisam iskusio čar veze a od sada sigurno nikad neću. Odustao sam od svega i posvetio se nekim drugim stvarima. U jednom razgovoru sa mojom liječnicom opće prakse rekao sam joj kako sam odlučio da je najpametnije da dalje živim u celibatu. Na te riječi ta divna žena se tako nasmijala od srca, otvorila ladicu i izvadila paket kondoma te mi ih pružila uz riječi:”Još te vi mladi za to. Uvijek ih imajte uz sebe i mislite na druge da im se ne dogodi ono što se vama dogodilo!” Dobro sam razmislio o onome što mi je rekla. Otvorio sam profil na jednoj od stranica i ne nadajući se mnogo krenuo dalje sa životom.

Čuda postoje! U to vjerujem bez imalo sumnje. Nedugo nakon otvaranja profila dobio sam poruku od jednog momka. Malo smo se dopisivali, čuli telefonom i na kraju našli. Mislio sam si: “Bože moj…. kako?!” Razgovor nam je bio divan. Smijali smo se. Pričali o ozbiljnim i glupim stvarima i jedno po jedno vodilo je onom drugom. Završili smo u krevetu. Nikad lošiji seks u životu nisam imao jer mi je svo vrijeme bilo na umu kako da on bude 100% siguran. Nikako se nisam mogao opustiti. Sve je prošlo, kao što i obično biva razišli smo se i mislio sam, to je to, više ga sigurno neću vidjeti, pogotovo sto sam bio onako napet i hladan. No jako sam pogriješio, on je i sutra i prekosutra i dan poslije toga bio kod mene. Idući tjedan je imao četkicu za zube kod mene. Počeo me je hvatati strah i panika, Moram mu reći? Kako? Kako ću ja reći:”Čuj, ja imam HIV!”? Užas me je hvatao. Nakon točno dva tjedna našeg svakodnevnog viđanja odlučio sam da to moram reći. To je bilo najdužih nekoliko minuta u mom životu. Plakao sam i molio ga da mi oprosti i da mi je jako žao što sam ga uvukao u to te da mu neću zamjeriti ni trenutak ako ode i više se ne javi. Očekivao sam da bih mogao dobiti i udarac…. Kako sam se samo prevario. Prišao mi je nakon par minuta šoka, zagrlio me, poljubio i rekao: “Nemoj plakati sve je ok, tu sam, uz tebe sam i uvijek ću biti uz tebe!”. Tu noć je prespavao kod mene i svaku ostalu! Od tada živimo zajedno više od dvije godine! Naravno da njemu nije bilo lako. Tek sutradan je zapravo shvatio u što se upušta, ali upustio se svom dušom u to. Išli smo na savjetovanje kod liječnika. Doznali sve što nas zanima. On redovno ide na testiranja i hvala Bogu i dalje je negativan i vjerujem da će tako i ostati.

Pričati o ljubavi koju on i ja dijelimo teško je a da ne ispadne bajka. Okrenuo je moj svijet naglavačke. Promijenio me u pozitivnom smislu. On i ja smo monogamni i jako se volimo. On brine o meni, skrbi za mene. Naravno da imamo napete trenutke kao sve druge veze ali nikada se nismo posvađali niti izgovorili ružne riječi. Zahvaljujući njemu upoznao sam što znači biti voljen i voljeti. Što znači probuditi se u zagrljaju voljene osobe. Istini za volju jako smo povučeni. Nemamo gay društvo s kojim izlazimo van ali ni najmanje mi ne nedostaje. Imamo naš mali svijet u kojemu sretno provodimo naše dane. Maštamo o sutrašnjici i jedan drugome idemo na živce, jedan drugog slušamo, jedan drugog mazimo ali i kudimo, ali ono najvažnije živimo jedan za drugog! Nisam osobito religiozna osoba, barem ne u onom institucionalnom smislu pripadnosti crkvi ali mogu reci HVALA TI BOŽE na svemu. I kada bih opet trebao birati život bez HIV-a ali bez njega ili pak život sa HIV-om i sa njim, bez imalo razmišljanja bih prihvatio ovu drugu opciju, jer ako je cijena sve patnje i strahova bila ta da bih upoznao LJUBAV i njega onda mi nimalo nije žao!

Poruka za sve je, nikad ne gubite nadu i u onim najružnijim stvarima koje vam se dese možete pronaći nešto lijepo i pozitivno, samo treba znati vidjeti to!

Foto: i-quit-hiv.blogspot.com