autor:

Marino Čajdo

Intervju: Iva Žegura, klinička i zdravstvena psihologinja

„Nedostatak stručne literature koja se odnosi na savjetodavni i psihoterapijski rad s LGBTIQ klijentima jedan je od ključnih problema s kojim se psiholozi susreću u svom radu u Hrvatskoj.“ S tim riječima u temu psihološkog i psihijatrijskog tretmana LGBTIQ osoba nas je uvela klinička psihologinja Iva Žegura, poznata po svom radu s seksualnim i rodnim manjinama i autorica knjige ‘Coming Out’ iz 2006. koja se bavi izlaskom iz ormara te metodama kojima su se osobe ne-heteroseksualne spolne orijentacije odlučile izaći prema svojim obiteljima i prijateljima u obliku memoara. Povod razgovoru je nedavno najavljen projekt prijevoda ‘Priručnika za savjetovanje i psihoterapiju gejeva, lezbijki, biseksualnih i transrodnih klijenata i klijentica’ Američkog psihološkog društva kojeg zajedno spremaju udruge LORI, Kontra i inQueerzicija.

Kako je došlo do suradnje na izradi ovakvog priručnika? Koje su specifičnosti ovoga koji se trenutno prevodi i zašto je baš on odabran?

Priručnik je pisan jasnim i razumljivim jezikom. Pažljivo objašnjava mnoge važne aspekte rada s lgbtiq klijentima te su ga pisali renomirani stručnjaci u području terapijskog i savjetodavnog rada s lgbtiq populacijom. Dodatnu težinu nosi to što je priručnik u originalu objavila jedna od vodećih stručnih organizacija u području psihologije, a to je Američko psihološko društvo. Donosi spektar tema nužnih za afirmativni pristup LGBT klijentima te se sastoji od tri dijela: osnovne značajke konteksta društva za rad s lgbt klijentima; afirmativno savjetovanje i psihoterapija lgbt klijenata i posljednji dio koji se odnosi na posebne teme i probleme koji se mogu javiti tijekom savjetodavnog i terapijskog rada s lgbtiq osobama.

S obzirom da je ovo prvi priručnik koji govori o posebnim temama vezanim za rad s LGBT populacijom, potrebnim znanjima i vještinama za afirmativni rad s pripadnicima seksualnih manjina namijenjen prvenstveno stručnjacima- psiholozima i psihijatrima koji se bave savjetodavnim i psihoterapijskim radom LGBT klijenata očit je njegov značaj za hrvatsku savjetodavnu i psihoterapijsku praksu. Iz ovoga razloga bilo mi je vrlo drago što su me začetnice i nositeljice cijelog projekta iz udruge LORI pozvale da sudjelujem u procesu njegove realizacije i što sam izabrana da budem dijelom prevodilačkog tima. Dakle, sada postoji i stručni priručnik koji ističe nužnost i etičnost afirmativnog terapijskog rada s LGBT klijentima te govori kako ga primijeniti u svakodnevnoj praksi.

Naravno, očekujem da će priručnik omogućiti kolegama i kolegicama da putem saznanja i prakticiranja afirmativne prakse u svome radu djeluju na taj način da prihvaćaju klijentovu homoseksualnu orijentaciju kao jednakovrijednu heteroseksualnoj te da uvide koliko “liječenje homoseksualnosti” te homofobija od strane stručnih osoba može biti kobna po klijente, da su predrasude prema homoseksualnim osobama u terapijskom radu štetne, neetične i znanstveno neutemeljene. Pojedina poglavlja vrlo pažljivo vode čitatelja da istraži postoje li kod njega predrasude prema osobama seksualnih manjina, daje mogućnosti čitatelju da ih ispita te detaljno obrazlaže neutemeljena uvjerenja na kojima su one nastale.

Radi se o priručniku napisanom u SAD-u. Koliko će od pomoći biti hrvatskim psihijatrima i psiholozima?

Psiholozi i psihijatri još su uvijek premalo upoznati s problemima seksualnih manjina. Poražavajuće je koliko često znaju zauzimati homofobne stavove iako i struka i znanost već dugi niz godina govore da je homoseksualnost samo jedan od oblika seksualne orijentacije, potpuno normalna i jednakovrijedna heteroseksualnoj orijentaciji. U svome “neznanju” prednjače psihijatri koji se još uvijek drže starih dogmi, terapijskog pristupa i literature. Još uvijek je prisutno svojevrsno tabuiziranje tema seksualnosti, a naročito homoseksualnosti i
pitanja rodne orijentacije (transrodnosti i transseksualnosti) na dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi na svim fakultetima, osim unatrag deset godina na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a čemu u prilog govori dolazak obrazovanog, stručnog mlađeg profesorskog kadra. Također, riječki fakultet ima kvalitetan program nastave kliničke psihologije, a tu je i kolegica Maja Mamula koja vodi izborni kolegij Psihologija seksualnosti pri Hrvatskim studijima. Pozitivan izuzetak su i psihoterapeuti koji su pohađali strane programe edukacije iz psihoterapijskog pristupa. Ovome je pomoglo i povezivanje psihologa i psihoterapeuta s nevladinim organizacijama. Udruga LORI je već nekoliko puta održala seminare za psihologe i psihijatra o specifičnostima rada s LGBT populacijom.

Mogu li se situacije u dvije zemlje uspoređivati kada je u pitanju psihološko tretiranje lgbtiq osoba? Hoće li priručnik sadržavati i iskustva nekih hrvatskih psihologa?

Afirmativan rad s lgbtiq populacijom isti je u Americi, u Europi, kod nas i bilo gdje u svijetu. Standardi, preporuke, razina potrebnih znanja i vještina te etika struke trebala bi biti jedinstvena u svim zemljama svijeta. Postoje, naravno, određene kulturalne specifičnosti. Priručnik ih vrlo pažljivo izdvaja. Pitanja homofobije u ruralnim regijama SAD- a ili među njihovim manjinskim etničkim skupinama slična su onima koje nalazimo i na našim područjima te se tako susrećemo s pojmom višestruke diskriminacije gdje je neka osoba diskriminirana u homofobnom tradicionalnom društvu primjerice jer je žena, lezbijka i Bosanka.

Nadam se da će se naše društvo, a naročito stručnjaci koji posjeduju znanja iz područja koja su povezana s pitanjima rodne i seksualne orijentacije uspjeti odvojiti od rigidnih tradicionalnih predrasuda u svojem radu te kroz afirmativni pristup LGBT klijentima pokazati i drugima kako nadići homofobiju i opresiju prema seksualnim manjinama. Jedno je pravo da svatko ima svoj stav, a sasvim je drugo te stavove, naročito ako su neutemeljeni, nametati javnosti ili dopustiti da se pojedinac prema njima rukovodi u svome stručnome radu. To je potpuno neetično.

Koliko često na savjetovanje dolaze ljudi iz zajednice nezadovoljni pristupom u nekim drugim ustanovama i na što se žale? Postoji li neka dobna skupina koja je najučestalija?

Vrlo često su dolazile osobe koje su nezadovoljne pristupom stručnog osoblja u drugim bolnicama. Žale se na psihijatre koji homoseksualnost smatraju bolešću i žele je liječiti bilo lijekovima bilo nekom konverzivnom ili drugom terapijskom tehnikom iako se homoseksualnost ne smatra bolešću, i usprkos tome što je danas dostupna stručna literatura o afirmativnom radu te o štetnosti konverzivne terapije. Pozitivni rezultati o uspješnosti konverzivne terapije dolaze od vjerski pristranih instituta koji prilikom provjere od strane nepristranih istraživača padaju u vodu!

Najučestalije se u savjetovalište javljaju adolescenti (osobe od 20 do 35 godine). No, zanimljivo je da se sve češće javljaju mlađi adolescenti, ali da se javljaju i starije osobe koje su se ohrabrile doći potražiti savjet ili doći na neku tematsku radionicu ili grupu. Bilo je nekoliko slučajeva gdje su došli roditelji s djecom. Također, postoje i grupe podrške za roditelje lgbtiq osoba.

Koliko je teško steći povjerenje u radu s gejevima i lezbijkama prije nego se otvore u odnosu na druge polaznike savjetovališta? Daje li im u startu dozu povjerenja vaša specijalizacija?

Kao i u pristupu i radu s bilo kojim drugim klijentom osnovno je raditi na tzv. odnosu povjerenja i stvoriti sigurnu atmosferu u okviru psihologijskog savjetovanja ili psihoterapijskoga rada kako bi se klijent mogao otvoriti i kako bi se nastavio terapijski proces. No, sama činjenica da vas klijenti prepoznaju kao lgbtiq afirmativnog psihologa pridonosi tome da s manje tjeskobe i straha govore o svojim problemima koje imaju zbog seksualne orijentacije ili neovisno od nje. Dakle, ima homoseksualnih osoba koje su proradile i prevazišle homofobiju, koje su dobro prihvaćene u svojim sredinama i koje dolaze zbog nekog sasvim drugog problema u životu, npr. žalovanja za poginulim prijateljem i sl.

Kako je došlo do toga da se bavite upravo ovom populacijom?

Za vrijeme dok sam još bila studentica psihologije u hrvatskoj javnosti tek se počelo govoriti o pravima lgbt osoba. Tada su otprilike i otpočeli prvi pravi projekti lgbt NGO- a (Iskorak, Kontra i Lori) koji su za cilj imali senzibiliziranje društva za problematiku osoba drugačije seksualne i rodne orijentacije od heteroseksualne i općenito na probleme nevidljivosti lgbtiq osoba zbog visoke homofobije društva. Stručna javnost je isto tako malo govorila o seksualnosti i o pitanjima homoseksualnosti, a kada bi do toga i došlo, reakcije su se temeljile na nekim znanstveno zastarjelim, neutemeljenim činjenicama i fundamentalnim osobnim stavovima mahom psihijatara. Tijekom studija većim dijelom su se zaobilazila pitanja vezana za seksualnost i seksualnu orijentaciju. Bile su to ujedno i poratne godine prepune fundamentalizma, različitih oblika netrpeljivosti i kršenja ljudskih prava u svim segmentima društva.

Iz svega ovoga učinilo mi se bitnim i važnim progovoriti o pitanju seksualnosti, seksualne i rodne orijentacije, i u krugu struke i u javnosti, kako bi se i stručnjaci i laici informirali da je seksualnost prirodna pojava i najnormalnija ljudska potreba, a homoseksualnost jednako vrijedan prihvatljiv oblik seksualnosti kao i heteroseksualnost te da se u stručnim krugovima ne smatra poremećajem. Pitanje prava LGBT osoba u Hrvatskoj nije isključivo vezano samo za seksualnu orijentaciju, već i za nužne promijene u razini svijesti svakog pojedinca i pojedinke našega društva želimo li uistinu dostići određenu civilnu i kulturalnu razinu i ostvariti kvalitetu života.

Foto: nacional.hr