autor:

admin

Što je HIV vjerojatno ne treba previše objašnjavati – bolest modernog doba više nije bauk, ali svejedno je potreban oprez i zdrav razum. Povodom obilježavanja dana borbe protiv AIDS-a 2009. godine Hrvatski zavod za javno zdravstvo iznio je svoje brojke, razgovarali smo s HIV pozitivnom osobom i njegovim iskustvima, a ekipa iz Iskoraka donosi korisne savjete oko testiranja i prevencije, a imamo i priču o HIV-u u književnosti.

Od 1985. kada su zabilježeni prvi slučajevi zaraze HIV-om u Hrvatskoj do danas registrirano je ukupno 784 osobe kojima je dijagnosticirana HIV infekcija, od kojih je 298 razvilo AIDS. U istom je razdoblju 161 oboljela osoba umrla. Među zaraženim 80 posto čine muškarci. Prema podacima Registra za HIV/AIDS Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u Hrvatskoj s HIV-om živi više od 600 osoba, od čega je 158 AIDS bolesnika. Do listopada 2009. godine prijavljeno je 47 novih slučajeva zaraze HIV-om, 8 oboljelih od AIDS-a i 5 smrti osoba s HIV-om. Godišnje registriramo oko pedesetak (50) inficiranih HIVom, u čitavoj zemlji.

HIV I LGBTIQ u HRVATSKOJ

U Hrvatskoj postoji oko 739 osoba koje su zaražene HIV-om od toga je oko 46 posto muških osoba koje prakticiraju seks sa muškarcima (tako zvano MSM). U prošloj godini zabilježeno je 66 novih slučajeva od čega je njih 49 (74%) bilo MSM. MSM nisu samo deklarirane gay osobe već svi muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima, pa makar i oni sebe deklarirali kao strejt. „U 2008. godini 74% novih HIV+ osoba su se inficirale muško-muškim seksualnim odnosom. Trend sve većeg udjela gay i bi muškaraca u HIV+ događa se u gotovo svim zapadnim zemljama. Oni se smatraju najranjivijom skupinom zbog različitih društvenih i bioloških faktora. Primjerice stjenke rektuma su osjetljivije, pa lakše puca (odnosno krvari) ali i prirodno upija tekućinu“, kaže Zoran Dominković, član Iskoraka koji se bavi posebno istraživanjem HIV/Aidsa.

Postoje još neki razlozi zašto su upravo MSM osobe najranjivije za prijenos HIV-a, pojašnjava Dominiković. Spolno prenosive bolesti su česte među njima, a zbog loše organiziranog zdravstvenog sustava, rijetko se otkriju i liječe. Također, istraživanja su pokazala da zbog korištenja droge i alkohola se smanjuje racionalna svijest te se ne koriste kondomi. Uz to dosta velik problem je i diskriminacija te će se MSM osobe puno teže odlučiti za liječničku pomoć.

„Iako u Hrvatskoj postoji centri za testiranje na HIV u kojim se može besplatno i anonimno testirati, nastaje problem s ostalim spolno prenosivim bolestima, poput gonoreje i sifilisa koji postoje u velikoj količini u toj populaciji, primjerice svaki 10-ti je imao siflis. Bolesti, slično kao s HIV-om, rijetko imaju simptome na početku, lako se prenose seksualnim odnosom i povećavaju mogućnost prijenosa HIV-a“, objašnjava Dominiković i dodaje da Iskorak pokušava riješiti problem već neko vrijeme. Tako je tijekom mjesec dana 2009. omogućeno besplatno testiranje na HIV i sifilis.

Postoje mjesta u Zagrebu gdje se moguće testirati – Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Rockfellerova 7, Služba za epidemiologiju zaraznih bolesti Savjetovalište za HIV/AIDS Rockfellerova 12 (uto. i čet. od 16-19 sati i svaka druga -parna- subota od 10-12 sati.) i Referentni centar za HIV/AIDS, Klinika za infektivne bolesti “Dr Fran Mihaljević”, Mirogojska 8 (pon-pet 15:30-19) sati i prva subota u mjesecu od 10-13 sati).

Testiranje je stresan događaj i postoji strah, ali važno se testirati jer rano otkrivanje HIV-a omogućuje ranije liječenje ali i sprječavanje nehotičnog širenja infekcije na druge. Za one kojima je potrebna podrška prije testiranja, postoji mogućnost razgovora sa savjetnikom u Centru za testiranje i savjetovanje ili na SOS telefonu Iskoraka (0800 444 004).

Pola od MSM osoba (49 posto) se nikada nije testiralo, tako da većina ne zna svoj HIV status. Što se tiče zaraženosti MSM osoba u Zagrebu je negdje oko 5 posto. Iako je to manje nego u velikim metropolama, primjerice veliki gradovi u Velikoj Britaniji imaju oko 8 -15 posto, dok je u SAD-u najveći gradovi imaju od 18 – 40 posto. Podatak da je 5 posto MSM osoba u Zagrebu HIV+ je mnogo veći od onog u općoj populaciji (manje od 1 posto). Kako bi se približio ovaj podatak od 5 posto, može se reći da svaki muškarac koji se seksa s muškarcem dolazi u kontakt s HIV pozitivnom osobom češće nego što misli, jer je svaki 20-ti HIV+. Još je veći problem što samo svaki treći HIV+ i zna da ima HIV. Dvojica od njih troje to ne znaju.

Statistički, vjerojatnost za infekcijom HIV-a povećava se s brojem partnera, ali i jedan seksualni odnos može biti dovoljan da dođe do infekcije. Ako već imate neku spolnu bolest, primjerice gonoreju, ona će još više olakšati prijenos HIV-a. Veliki, ako ne i najveći problem kod HIV-a je taj što osoba koja je zaražena ne osjeća jače simptome bolesti tek nakon više godina, a u tom periodu može prenijeti HIV drugima, posebno u prvi mjesecima nakon infekcije virusom kada se najlakše prenosi. Od infekcije do simptoma treba od 4 do 6 tjedana, a simptomi su slični prehladi i često se ne povežu sa HIVom. Nakon toga nema simptoma sve dok se ne uđe u fazu AIDS-a, a do onda može proći od 2 do10 godina, kada kreće raspad imunološkog sustava. Zbog ovih razloga važno je redovito se testirati na HIV, jer je to jedini način za sigurno otkrivanje HIV infekcije.

JA SAM HIV+

„Mislim da većina ljudi još nije svjesna da u Hrvatskoj postoje HIV pozitivne osobe, već su mišljena „to se događa nekom drugome“ ili „to se događa vani“. Ljudi se općenito boje onoga što ne razumiju te je ista stvar i sa HIV-om. Sjećam se prije nekoliko mjeseci je bila reportaža na dnevniku o čovjeku koji je zaražen HIV-om u bolnici preko transfuzije krvi. Nazvali su ga „tempirana bomba“ što mislim da je ipak pretjerivanje. Ljudi trebaju shvatiti da HIV više nije ono što je bio prije 20 godina. Polako prelazi iz smrtonosne u kroničnu bolest“, priča za Queer anonimni Zagrepčanin koji je zaražen HIV-om. Optimističan je, kaže, jer stalno dolaze novi i bolji lijekovi te je životni vijek hiv pozitivne osobe produljen na praktički normalan. „Također treba shvatiti da je HIV virus koji se ne prenosi na lak način te da ne trebaju bježati od HIV pozitivnih ljudi i izbjegavati kontakt s njima. Ljudi se u biti trebaju educirati, onda se možda nešto i promijeni“, smatra on.

Zarazio se, prisjeća se, zbog naivnosti: „vjerovao sam jednoj osobi kojoj očito nisam trebao i imao sam seksualni odnos bez zaštite“. Iako mu nije bilo lako, priznao je zarazu roditeljima „i samo onim prijateljima za koje sam bio siguran da nemaju s tim problema tako da su oni to super prihvatili. Roditelji su pak prvih mjesec dana bili utučeni, mama je plakala, ali s vremenom su postali svjesni situacije te shvatili da to i nije toliki veliki problem kako im se isprva činilo. Sada mogu reći da je situacija s roditeljima jako dobra te da imam veliku potporu s njihove strane“.

Kako je živjeti s HIV-om u Hrvatskoj? „Iskreno, meni je puno lakše nego kako sam očekivao da će biti, imajući pri tom na umu da za moj status zna dosta mali broj ljude te tako s te strane nisam imao problema. Općenito gledajući, onoj osobi za koju ljudi znaju da je HIV pozitivna je prilično teško jer se treba nositi sa diskriminacijom svaki dan. Tu naravno spadaju otkazi sa posla, odbačenost od prijatelja, odbijanje liječenja od strane zdravstvenih djelatnika, stomatologa…“, kaže on. Život mu se nije naročito promijenio otkako je saznao da je zaražen. Izbacio je alkohol i počeo se zdravije hraniti. „Najveći problem koji imam kao HIV pozitivna osoba je pronalazak partnera. Kao što sam spomenuo, ljudi se boje HIV-a. Kada krenem izlaziti s nekom osobom, sve je u redu u početku, ali znam da ubrzo mora doći taj trenutak moga priznanja i tada se taj odnos i završi. Najveći strah mi je da ću ostati sam“, priznaje.

HIV U KNJIŽEVNOSTI

Queer Zagreb, uz podršku UNDP-a te u suradnji s Francuskim institutom, 2009. godine izdao je knjigu „Citomegalovirus“ (Cytomegalovirus), poznatog francuskog autora Hervéa Guiberta. Citomegalovirus (Bolnički dnevnik), u izdanju Queer Zagreba, predstavlja Guibertova intimna opažanja tijekom tri tjedna boravka u bolnici. U ovom radu on se suočava sa svojim strahovima o AIDS-u i citomegalovirusu zbog kojeg mu prijeti sljepilo. Kroz iskušenje on prianja uz svoje ljudsko dostojanstvo, odbijajući da ga se tretira kao objekt studija ili suosjećanja. Ovaj rad je od interesa za studente, znanstvenike, gay studije i medicine, ali i opće čitatelje i ljubitelje francuske književnosti.

Hervé Guibert, kultni francuski pisac osamdesetih, za svog se života bavio filmom, fotografijom i novinarstvom. Svoju homoseksualnost obznanio je još u mladim danima, a važan dio njegovog života bilo je i prijateljstvo sa poznatim francuskim filozofom Michelom Foucaultom. Hervé Guibert je autor koji svojim pisanjem snažno obilježio suvremenu francusku književnost i danas ima brojne obožavatelje diljem svijeta. Njegova spolna orijentacija ga je obilježila kao nekoga tko uvijek i stalno naprosto mora ići preko tabua. Preminuo je 27. prosinca 1991.
„Prijatelju koji mi nije spasio život“ možda je najpoznatija njegova knjiga provedena i u Hrvatskoj. Njegovi „gay obožavatelji“ svakako će preporučiti malu knjižicu „Lud za Vincetom“ koja je prva prevedena na hrvatski jezik 1997.godine. Ona je rijetki biser u artikulaciji homoseksualne žudnje i svega što ona nosi. Guibert, danas, ne nosi etiketu samo gay pisca već se njegovo stvaralaštvo proučava na brojnim katedrama kako francuskog jezika i književnosti.

Queer Zagreb tijekom 2010. godine izdaje još tri knjige Hervea Guiberta: Mes Parents , Le Protocole compassionnel i Le Mausolee des amants.

Foto: wordpress.com