FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Procedure promjene spola u Hrvatskoj

objavljeno:

21. 09. 2011.
Procedure promjene spola u Hrvatskoj

U drugom dijelu serije nastavljamo s temom transspolnosti u Hrvatskoj i razgovorom sa stručnjacima koji se bave ovom problematikom u nas. U ranijim člancima vidjeli smo mali dio problematike trans osoba u Hrvatskoj kroz kratke razgovore ljudi koji su prošli ili namjeravaju proći tranziciju.

Kome se dakle mlade trans osobe imaju obratiti u Hrvatskoj, koje su im opcije i koji su koraci koje moraju poduzeti kako bi dobili pomoć koja im je potrebna? Problemi mladih trans osoba specifični su i  različiti od starijih. Financijski ovisni o roditeljima i suočeni s nerazumijevanjem liječnika ili nepotpunim i nejasnim odgovorima po pitanju njihove tranzicije. Suočeni s monolitskom medicinskom birokracijom oni odustaju ili se okreću eksperimentiranju s neprovjerenim izvorima informacija. Često se u stranim medijima mogu pročitati i priče osoba koje su ilegalnim putem nabavljale hormone te završile tragično zbog neadekvatne upotrebe istih.

Regulativa

U medicinskoj struci u Hrvatskoj često su stvari neregulirane zakonima a liječnici rade unutar okvira koje postavlja struka ili se vode za osobnim moralno etičkim kompasom. Oba načina su neprimjerena, pogotovo ako se radi o liječniku koje ima osjećaj kako je osobno napadnut ili vrijeđan od strane pacijenta koji traži pomoć u svojoj tranziciji. Problem je u toliko veći što se medicinska struka u nas ne trudi napraviti okvire koji bi liječnicima rekli kako se ponašati i kako raditi. Upravo zato u hrvatskoj po pitanju transspolnih tranzicija ne znamo tko pije a tko plaća. Dok se u svijetu ravnaju po strogim “Benjamin standardima” u nas vlada potpuno druga priča, objašnjava prof. dr. sci. Jokić Begić: “U Hrvatskoj se problemu transseksualnosti ne pristupa na ovakav način. Prije svega, poremećaj se shvaća kao isključivo psihijatrijski, te se tako i tretira. O znanju i stavu psihijatra ovise daljnji postupci kao što su trajanje psihoterapije, upućivanje endokrinologu i kirurgu. U nedostatku stručnih timova, endokrinološki i kirurški tretman su potpuno ovisni o paramedicinskim  razlozima kao što su stavovi konkretnog liječnika, dostupnost neke pretrage ili tretmana i slično. Kirurške zahvate je gotovo nemoguće organizirati, a oni koji su provedeni proteklih godina su privukli medijsku pažnju na način koji je dodatno stigmatizirao transseksualnost.  Kao što vidite, mi smo daleko od Benjamin standarda, te je moj stav da bolje bilo kakav standard nego nikakav.”

Slovo zakona

Nedostatak bilo kakve zakonske regulative je i jedna od najvećih boljki transspolnih osoba u Hrvatskoj. No, vidjevši kako je kreiran zakon o potpomognutoj oplodnji gdje su kao “etički savjetnici” sjedile osobe koje su visoki dužnosnici Hrvatske katoličke liječničke udruge, možda i bolje da u ovom trenu zakona i nema jer pitanje je kako bi taj zakon izgledao. «Ova problematika zakonski je gotovo nepokrivena. U nekim zakonima (obiteljskom) se samo usput spominju transseksualne osobe, ali nema zakona koji bi regulirao postupke koje osoba mora učiniti kako bi se formalno prepoznala kao osoba drugog spola.» dodaje prof.dr.sci. Jokić Begić te nastavlja: «Tako se TS osobe u Hrvatskoj susreću s brojnim neobičnim situacijama. Primjerice, nije jasno određeno kada osoba može promijeniti ime. Je li potrebno da je obavila operaciju spolovila ili je dovoljno da je na homonima ili da se samo osjeća kao da je drugog spola. Neke službenice u općinama prihvaćaju nalaze od psihijatra, neke traže od kirurga, ali postavlja se pitanja jesu li one uopće pozvane da to procjenjuju. Ili, primjer s visokim obrazovanjem. Neki fakulteti ne žele izdati diplomu s novim imenom (rodno usklađenim nakon tranzicije), te je osoba pri traženju posla ponovno izložena pitanjima. Ovi, i brojni drugi problemi bi se riješili kada bi se uveli standardi koji bi obuhvaćali i pravni aspekt i medicinski tretman.»

Hrvatski zavod za zdravstveno?

«U Hrvatskoj proces tranzicije mora organizirati sama TS osoba. Nema standarda, nema zdravstvenih stručnjaka koji se bave ovim područjem. Osim nekoliko psihologa, nekolicine psihijatara, ginekologa i liječnika opće medicine, u Hrvatskoj se nitko ne bavi ovim područjem. Stoga TS osobe traže medicinsku pomoć u inozemstvu, prije svega u Srbiji, a nekoliko ih je operativne zahvate napravilo na Tajlandu. Psihološku potporu dobivaju u Hrvatskoj.» kaže prof. dr. sci. Jokić Begić.

Nepostojanje zakonskih ili bilo kakvih drugih regulativa koje se bave trans osobama dovodi do pitanja na koje se teško može odgovoriti. Vjerujem da će većina nas imati uopće problema sa zamišljanjem situacije u kojoj nekoj službenici iza stalka na šalteru i linije diskrecije pokušavamo objasniti kako nam je potrebna operacija promjene spola i pitamo kako bismo ju mogli ostvariti.

Surova stvarnost otkriva kako su operacije i cijeli proces tranzicije mnogim osobama, a pogotovo mladim osobama u Hrvatskoj krajnje nedostupne. S cijenom doze jedne terapije testosterona oko 200 kuna ili oko 70 kuna za estrogen koja se mora primati tijekom cijelog života, godinama terapije kod psihijatra i psihologa koja se često mora raditi po privatnim ordinacijama i klinikama, a potom i samom operacijom kao i post operativnom njegom za koju je potrebno potegnuti izvan granica Hrvatske lako je izračunati kako bi mnogi od nas morali raditi i desetak godina kako bi mogli priuštiti terapiju koja nam je potrebna. No, sve to bi se čak možda i moglo isposlovati preko birokracije ako ste opremljeni živcima i voljom, no opet glavni problem ostaje nerazumijevanje i diskriminacija s kojom se trans osobe susreću kako i tvrdi prof. dr. sci. Jokić Begić: «Ima li društvo (i medicinska struka) negativan stav prema transseksualnosti, a posebice prema postupku promjene spola, za očekivati je da će se transseksualne osobe nerado obraćati po pomoć, to će činiti samo oni koji su boljeg obrazovanja i višeg samopouzdanja. Kako se operacije obavljaju inozemstvu, gotovo nitko se nije odlučio tražiti od HZZO-a povrat novaca jer se boje dodatne stigmatizacije.»

Dalje…

Transspolnost je situacija koja pogađa cijelu obitelj, vrlo često trans osobe ne znaju kako napraviti pravi coming out, kako odgovoriti na gomilu pitanja koja će im biti upućena, jer često ni sami ne znaju pravi odgovor. «Iskazivanje transseksualnih težnji je često stresan čin za samu osobu, ali gotovo još stresniji za njezine bližnje. Neki članovi obitelji ne uspijevaju prihvatiti činjenicu da se osoba osjeća kao pripadnik drugog spola, odbacuju svaku ideju o promjeni spola i u konačnici se emocionalno i socijalno udalje od osobe. Svakako treba organizirati psihološku potporu za članove obitelji.», zaključuje prof. dr. sci. Jokić Begić.

Kao što smo pokazali kroz ovu malu šetnju bespućima pravnih, birokratskih i svih ostalih zavrzlama vezanih uz transspolnost u Hrvatskoj situacija svakako nije jednostavna niti bezopasna. Uz sve probleme koje trans osobe dijele s ostalim LGBT pojedincima, ovdje imamo još i dublje probleme prava na integritet vlastite osobe kao i odlučivanja što i kako raditi s vlastitim tijelom. Prvi korak u borbi kroz zdravstvenu birokraciju jest dobar liječnik opće prakse koji bi trebao znati poslušati, pomoći i uputiti trans osobe. S obzirom na nikakvu edukaciju o LGBT zdravstvenim temama koje se na medicinskom fakultetu primaju oni ni sami ne znaju kako se postaviti ili kako pomoći. Tom problemu je i priskočila nekolicina entuzijasta u suradnji s Centrom za LGBT ravnopravnost koji se organiziranjem edukativnih simpozija po pitanju diskriminacije u zdravstvu pokušavaju doskočiti rješavanju ovog problema.


Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

QUEER, GEEK &OMG
I to se proizvodi


Hipster Dyke
Od L do Z


Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Josipa Petek
Bi-spolarizacija


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike