Koliko daleko smo spremni ići u potrazi za poslom?
objavljeno:
15. 03. 2011.
autor:
Marino ČajdoAndrej Pejić još je jednom potresao svjetske medije svojom izjavom kako bi, ukoliko bi mu brend donjeg rublja ‘Victoria’s Secret’ ponudio ugovor – razmotrio čak i promjenu spola. „Ne vidim kako bi drugačije funkcioniralo“, izjavio je, u šaljivom kontekstu, poznatoj modnoj kritičarki Hilary Alexander.
Kako stvari stoje u Hrvatskoj – tržište rada na samom je dnu a nezaposlenost nikada nije bila veća otkad je samostalne države. Ukoliko ste i vi među nesretnicima magične brojke Čiji Se Broj Ne Smije Izgovoriti već ste odavno svjesni ovoga o čemu pišem – posla je malo a uspjeh u njegovoj potrazi prečesto se svodi na to koga a ne koliko znate. Tijekom te iste potrage ćete zasigurno barem jednom naći na posao kojeg jednostavno morate imati i o kojem sanjate. Naravno, biti će i drugih na tržištu rada koji će razmišljati isto kao i vi, a poslodavac će završiti zatrpan životopisima i motivacijskim pismima, često presličnima jedni drugima, bez ikakve ideje kako započeti selekciju. Prvi krug je vjerojatno kod svakog isti: životopisi se samo prelistaju, prelete okom, i ukoliko nemate onu neku crticu koja će privući pažnju – ode u Recycle Bin. Stoga ne iznenađuje kako velika većina osoba u potrazi za poslom ima nekoliko prilagođenih životopisa ovisno za koji se posao prijavljuju.
No, postavlja se pitanje koliko bismo daleko spremni bili ići da dobijemo taj posao iz snova? Biste li lagali u životopisu? Upotrijebili svoju vezu? Pogrešno se predstavili poslodavcu i rekli mu krive informacije i priložili lažne reference? Naravno, radi se o nizu radnji koje jest ili hoće poduzeti mnogi koji su se u vrijeme recesije našli na burzi. Pitanje je samo gdje će se podvući crta i koliko smo daleko spremni ići kako bi se istaknuli u tsunamiju molbi za zaposlenje? Gdje je granica kreativnog natezanja životopisa nekim primjerima uspješnih situacija koje smo na starom poslu uspjeli riješiti i laži o stupnju obrazovanja ili starom mjestu zaposlenja koje će gotovo sigurno ukloniti bilo koga s liste poželjnih radnika.
Daleko od toga da su razgovori za posao, kada se na njima nađemo, idealni i dozvoljavaju poslodavcu da u potpunosti upozna pravu narav posloprimca, njegovu zainteresiranost za položaj i radne navike. Radi se o svojevrsnoj igri predstavljanja za koju smo manje više svi pripremljeni: istražujemo firme, razmišljamo o potencijalnim i uobičajenim pitanjima koje se postavljaju – zapravo o svemu što će osigurati da izgledamo dobro tih pola sata/sat razgovora unatoč tome što time na vidjelo ne izlaze najbolje kvalitete koje posloprimac ima za ponuditi.
O moralnim implikacijama lažnog predstavljanja ne bih pretjerano. Očajnička vremena zahtijevaju očajničke mjere, na kraju krajeva. No, činjenica da smo se trebamo predstavljati u pogrešnom svjetlu već govori da taj posao možda i nije stvoren za nas. Potraga za poslom je, uostalom, već posao punog radnog vremena (s prekovremenim) sam za sebe i druge prilike će, eventualno, doći na red.
A tek onda slijedi psihoemotivno pretvaranje da svoj posao uistinu i volite. 
| 
| 
|