Žuljevi modnog asesoara
autor:
Srđan SandićKolumna: Hiperinflacija ega by Srđan Sandić:
Kupio sam cipele koje su crne, lagane i elegantne. Jebene žuljeve proizvode. Kod mene ti žuljevi traju oko mjesec dana, a u tih mjesec dana – hodam kao da sam na križnom putu. Izazivam sažaljenje. Izgledam kao da šepam, kao da imam nekakav invaliditet. Prolazim u šetnji, a baba babi “tiho”šapne: “Šteta, ljepuškast mladić, a šepa…”. Ulazim u zgradu, bez lifta i bez rampe i mislim si: “Jebote, da sam doista invalid, ja u ovoj zgradi u kojoj živim sada kad nisam – jednostavno ne bih mogao živjeti.” Opsujem u sebi državu, ljude i svece. Nitko me ne čuje, a bogami, ni one koje bi trebalo čuti – ne čuje se. I to mi prođe glavom. U svojoj autorefleksivnoj maniri, dok otvaram mail, prisjetim se svoje stvarne invalidnosti koja dolazi iz društvenog konstrukta, onog koji ju je uvjetovao. One emocionalne, one zbog koje pale baklje, gađaju kamenjem, onu koju ne ozakonjuju, onu o kojoj raspravljaju i onu koju ne empatiziraju. Većina, naravno, većina! Onu – koja me godinama činila “drukčijim, modnim accesoarom ili cool frendom”. Pogađate o čemu je riječ. Sada ju i mi možemo (ja, pogotovo) prešutjeti.
Ali, neću.
Naime, ne radi se o patološkoj invalidnosti, već onoj koja dolazi iz svemogućeg Društva. Onom osjećaju koji je prozvan, onoj stigmatizaciji kojoj je taj osjećaj izložen kada se izrazi, porodi. Ta invalidnost se zove Biti pederom u preveć patrijarhalnom društvu; Biti pederom van modnih krugova; Biti pederom u malom kafiću u suburbiji; Biti pederom kad se ne ženiš; Biti pederom kada biraš ne roditi; Biti pederom kada ne diplomiraš. Puno je tu peder situacija (upišite koju god, van “stvarnoživotnog kurikuluma”). Bizarna je ta invalidnost, taj osjećaj cjeloživotne nenormalnosti, taj osjećaj opravdavanja i kažnjavanja koje slijedi (jer je tako rečeno i jer je tako u kulturi kodirano).
Invalidnost je to koja se ne liječi metodama, praksama, disanjem ili trčanjem. Ona ima svoju drukčiju prirodu. S njom se rađa i umire, ona ne podnosi iskorjenjavanje, preusmjeravanje, uobličivanje. Ona prestaje biti invalidnošću onda kada se izmjesti iz konteksta koji ju je takvom nazvao. Tu je njen kraj.
Ta invalidnost ima još svojih sudružnika sa sobom: udovice, lezbijke, transeksualci, narkomani, alkoholičari, studenti, nezaposleni. Ugrubo. Queer se širi, dakle – svi oni egzistencijalno izmješteni. Nešto prikladno što mi pada na pamet iz romana Dubravke Ugrešić Muzej bezuvjetne predaje je citat koji to na poetičan način uokviruje (to antistanje, recimo): “Pišem o nečem drugom da ne bih pisala o onom prvom, kao što se sjećam nečega čega nije bilo da se ne bih sjećala onoga što je bilo. Sve je nekako u krivom smjeru.” (MBP, 284.).
Nažuljanost je invalidnost, a invalidnost je zajebana – kakva god da je.
Foto: lightstraw.co.uk
Komentirajte!