autor:

Ako sam stručnjak za išta, a onda sam stručnjak za natovariti si beskrajne probleme na vrat. Najčešće se ti beskrajni problemi manifestiraju u obliku mojeg dovlačenja raznih životinja, što za posljedicu ima dvije stvari: cijenjenog si supruga dovodim do ludila i svako ljeto prolazim pravu avanturu sa smještajem rečenih životinja u vrijeme godišnjih. Zapravo, u mom slučaju avantura je možda preuzetna riječ jer moje živine putuju sa mnom uz moto omnia mea mecum porto, odnosno ukrcam ih u ionako pretrpani auto i boga molim da mi zakonitom živci potraju bar do Benkovca. Ali ne prođe sve uvijek lako & bez muke. Na primjer, prije desetak sam godina imala staroengleskog ovčara (Bobtail oliti Barni iz crtića) koji spada među veće pse. Dapače, moj je Barni i bio VELIK pas. Što nije predstavljalo nikakav problem do trenutka odlaska na more i traženja apartmana. Ja sam inače u životu promijenila 20-ak adresa iznajmljenih stanova i ako nešto znam, a onda znam da svi lažu. Iznajmljivači pogotovo pa tako apartman od 20-ak kvadrata postaje apartman s dovoljno mjesta “za brat bratu, da ti ne lažem, dva’est ljudi, jel“. Pa onda i ja kreativno zaokrećem istinu. Na primjer, taj sam put nazvala iznajmljivača, lokacija petica, ponuda petica, poslao slike, sve štima.

• A recite, smetaju li životinje? – pitam ja ljupko.
• A ovisi šinjorina, kakve su – odgovara čiča oprezno.
• Pas – kažem brzo i nadam se poznatom dalmatinskom simpatiziranju četveronožnih lajavaca.
• Koliki?
• A mali, ono, pesek – kažem ja i molim se da nas Pere ipak ne izbaci kad ugleda nas i PESEKA od metar u hrptu.

Imala sam i mačke. Plural. Dva mačora su doplazila na srednjodalmatinski otok na kojem ljetujem i u roku 20 minuta dobila po razmaženim purgerskim njuškama od lokalne mačje Torcide. Što sve ne bi bilo dramatično da nisam mačje glupane morala spašavati iz susjednih dvorišta i objašnjavati susjedima Dalmošima koji su puni razumijevanja za pseta, ali nešto manje za mačore koje smatraju štengu višom vrstom od štakora, da mi ne mogu baš štihačom po mačjim kičmama. Jer da to nisu neke obične mačke avlijanerske podvrste, nego micmac aristokracija koja ima sva prava i privilegije ugojenih mačorčina, članova obitelji. Mogla bih na ovom mjestu reći i pokoju o osobnom idiotluku koji na put krene s dva spomenuta nadrkana i razmažena mačora i jednom njemačkom dogom te o vlastitom proklinjanju životinjske karavane kad se njemačka doga izbljuje na stražnjem sjedalu, a mačori udare u lelek iz svoje nosiljke. Ja sam tolerantna, ali u tom sam trenutku cijelu menažeriju poželjela iskrcati negdje kod Udbine, a moja me gunđava polovica očito jako voli kad me nakon te avanture nije vratila mami.

Imali smo, istini za volju, i pokušaja da bake i djedovi, to jest roditelji nam voljeni, čuvaju živine dok smo mi na odmoru. To je donekle praktično rješenje jer ti je godišnji onda stvarno godišnji, a i budući da si vlasnik njemačke doge koja zauzme dvije trećine stražnje klupe, onda si ostavljanjem na čuvanju iste doge možeš otvoriti prostor za sijaset bespotrebnih stvari (npr. bicikl, brod na napuhavanje, tenisice za treking, tenisice za trčanje, sprava za trbušnjake…). Ali, isti ti roditelji koji su na tebe vrištali ako bi ostavio svjetlo u sobi minutu nakon pola 9, sada preuzmu tvoju životinju i tretiraju je maltene kao posljednji izdanak loze pa nakon par dana čuvanja iste, dobijaš razmaženu beštiju koja potpuno ignorira tvoje zahtjeve da se, zaboga, ponaša.

Treća mogućnost je hotel za životinje. Dragi i ja si svake godine svečano obećamo da više nećemo tegliti živinčad sa sobom. Zakunemo se da je to zadnji puta i navedemo sve argumente: dosta nam je, tijesno je u autu, pas pod stresom smrdi, mokar pas isto smrdi, uvijek zaboravimo ponijeti četku pa danima muku mučimo s njenim dlakama, jedne godine smo na moru bili s psom usred tjeranja pa smo iz dvorišta lopatama bacali razne udvarače… svi argumenti su na strani životinjskog hotela koji čak nije ni strašno skup. I da, znamo da su to uglavnom ok mjesta u kojima će naša živina biti tretirana sa svim kraljevskim povlasticama. Ali nekako nam nikako ne uspijeva iskrcati svoje glomazno pseto u hotel i otići dva tjedna na zasluženi godišnji odmor. Ja dragog uvjeravam da je to zato jer je jako volimo. On mene pak da je to zato jer smo dvije budaletine.