autor:

Kažu da nakon što su prikazane Ralje u kinima ljudi su se masovno bojali ići u more. Ima u tome i neke istine vjerojatno. Sigurno vam se dogodilo koji put da ste bezbrižno plivali malo udaljeniji od obale i onda shvatili da ne vidite što se točno događa ispod vaših nogu pa možda i odlučili plivati nešto bliže obali. Ako to i radite nemojte zaboraviti ponašati se oh-so-cool kako ekipa na obali ne bi skontala da vam je adrenalin skočio a srce brže zakucalo.

Fobija i strah

Postoji razlika između ta dva pojma ili barem psihijatri tako na to gledaju. Strah je potpuno normalna emocija dapače vrlo važna koja nas je u biti i očuvala i omogućila nam da evoluiramo u dominantnu vrstu na planeti. A što je onda fobija? Fobija je patološki strah što obično znači da je osjećaj vrlo velikog straha zbog kojeg osoba nije više u stanju normalno funkcionirati ili prestaje sa svakodnevnim aktivnostima zbog straha prema nečemu.
Zanimljiva je stvar što većina ljudi misli kako su rođeni s nekim strahom jer se nečega boje od malih nogu a ni sami ne znaju više zašto. To dakako nije točno. Strah od nečega je naučena reakcija. Psiholozi koji su istraživali ovo područje došli su do zaključka kako se ljudi rađaju sa samo dva straha; strah od iznenadnih glasnih zvukova i strah od naglog gubitka podloge. Svi ostali strahovi koje imamo posljedica su uvjetovanja i učenja. Postoji poznati notorni eksperiment koji su proveli psiholozi John Watson i Rosalie Ryner na malom djetetu nazvanom Albert B. Mali Albert imao je 9 mjeseci kada su počeli na njemu eksperimentirati s bijelim štakorom. Stavili su Alberta pored štakora. Kao i svako dijete Albert je ubrzo počeo pokazivati interes za štaksijem dragao ga i mazio. Nakon nekog vremena svaki put kada bi Albert podragao štakora Watson i Rynerova bi Albertu iza leđa proizveli glasan zvuk udarajući čekić i metalnu cijev. Albert bi se naravno preplašio i rasplakao. Ubrzo, svaki put kada je vidio bijelog štakora automatski bi se rasplakao i pokušao pobjeći od štakora. Dapače Albert je pokazivao istu reakciju s štakorima ostalih boja, psima, mačkama pa čak i bundama. Watson i Rynerova su rezultate objavili i postali poznati. Imali su u planu i provesti desenzitizaciju s malim Albertom odnosno “odučiti” ga od straha na koji su ga naučili ali nikada to nisu napravili.

Mislim da nije potrebno napomenuti kako je ovaj eksperiment postao ubrzo textbook primjer neetičnog ponašanja u provođenju eksperimenata.

IN strahovi za ovu sezonu

Pojavnost određene fobije ili straha u društvu uvelike ovisi o kulturi i izloženosti nekim stimulansima kao što smo vidjeli iz pokusa s malim Albertom. No neki od njih nadilaze i takve geografske i kulturološke granice. Epidemiološki gledano istraživanja kažu kako se najviše bojimo: duhova, “zlih sila”, žohara, paukova, zmija, visina, tunela, javnih nastupa, leta, klaunova, odbijanja i neuspjeha. Čini vam se možda smiješno no znam da se jako puno ljudi moje generacije osjeća malo nelagodno oko poštanskih sandučića i tuševa. Uvijek mi je to bilo zanimljivo a onda sam u čestim razgovorima shvatio da smo svi još u vrtiću gledali popularnu mini seriju “IT” po predlošku Stevena Kinga ma znate ono…scary klaun pokušava ubit hrpu ljudi a izgleda kao veliki pauk i skriva se po poštanskim sandučićima i izlazi kroz odvode u kadi i…

Čega se bojati na plaži

Kao što vidite mnogo strahova s liste najpopularnijih susreću se upravo na plaži. Plaže su ipak otvoreni prostori i na njima smo ekstra ranjivi. Em smo goli em nezaštićeni i izloženi svemu i svačemu. Od meduza i raznih morskih životinja pa do strašnih paukova, škorpiona i ostale faune naše obale. Važno je ostati cool i umjesto da panično pobjegnete glavnom bez obzira i ispadnete totalno strašljivi pred gomilom ljudi na plaži probajte se ever-so-casual maknuti od potencijalno opasne situacije. Zapamtite da koliko god da se vi bojite velikog strašnog pauka on se boji vas više i dokle god imate natikaču ili novine u rukama vi ste in charge. (Disclaimer: ovo vrijedi za neotrovne benigne bube. Isto tako mislim da morskom psu ne bi predstavljali neku prijetnju sa šlapom ili smotuljkom novina.)

Homo-?

Treba na kraju spomenuti i određene iznimke koje potvrđuju pravilo. Tako je važno znati da i sufiks fobija često označava određenu socijalnu predrasudu i ne treba ih smatrati kliničkim entitetima. Jedan od takvih primjera je i homofobija ali i ksenofobija, kemofobija ili efebifobija (predrasuda prema mladim ljudima). Zašto ove fobije nisu fobije? Vrlo jednostavno one se klinički ne prezentiraju s istim simptomima. Primjerice, uzmimo popularnu arahnofobiju (strah od paukova). Osobe koje pate od arahnofobije će napraviti sve od sebe da izbjegnu susret s paukom a ako se ikada i suoče s paukom u deset očiju vjerojatno će pobjeći glavom bez obzira. Dakle, sigurno je da osoba koja se boji paukova neće aktivno tražiti paukove, izazivati ih, a onda i pokušati izliječiti od s bejzbolskom palicom od njihove “paukovsti”. Zato danas sve više i više koristimo termin homonegativnost koja polako mijenja dobru staru homofobiju. Ukoliko se susretnete s homofobijom ili homonegtivnosti važno je znati da i protiv toga postoje oružja i oruđa koja vam stoje na raspolaganju (a puno su učinkovitija od šlape ili smotuljka novina).  Za više informacija: KliK!-na-link