Oglašivačka industrija voli žene. Obožava žene zapravo. Netko je nekoć davno došao do zaključka da su žene potrošači u 80 posto slučajeva pa se većina reklama zapravo radi tako da bude privlačna i nježnijem/ljepšem/ubaci stereotip po želji spolu. A postoje onda i reklame koje se ciljano obraćaju ženama.

Kako, dakle, stoje stvari? Na prvom se mjestu svakoj prosječnoj ženi nalazi njena mjesečnica. Nije zapravo nužno da bude povezana sa svojim mjesečnim ciklusom: sada imamo uloške, tampone, dnevne uloške, uloške koji super upijaju plavu tintu, uloške koji ne smetaju dok skačemo, trčimo, radimo jogu. Bitno je da su ulošci, nepromočivi, nepoderivi i smradozaustavljivi.

Na drugom mjestu su zbirno kupaonske potrepštine poput šampona i britvica. Žene zanosno lamaću kosom dok ih muškarci požudno gledaju ili pak uklanjaju višak dlaka – opet kako bi ih muškarci požudno gledali. Ima tu i bisera poput “Zato su svi muškarci u tvom redu!” ili “To nisam ja, to je moja Schauma!” U red kupaonskih potrepština idu i šarolike reklame za ruževe i maskare koje sada trpam u isti koš jer je bazično riječ o istoj ideji: uljepšaj se, o nepoznata ženo, a mi ćemo proizvesti ruž koji se ne mrlja i ne briše, maskaru koja se ne ispire, rumenilo koje ne ostavlja tragove. I tu ima bisera, poput “Znate li koji dio tijela nikada ne može biti prevelik?” Naravno, riječ je o reklami za maskaru, ali svaki put kad bih čula tu reklamu, došlo bi mi da zaurlam na televizor, “Sise!”, ali bi me spikerski glas blago prekorio – “Vaše trepavice!” Naravno. Kad pomislim na povećanje nekog dijela tijela, obavezno pomislim na trepavice.

Okej, sad smo dobile menstruaciju i naučile se štititi da ne krvarimo po namještaju, kosu smo uredile i višak dlaka počupale, što je sljedeće? Ah, moramo oprati sebe, svojeg muškarca (valjda bi svijet kolektivno štucnuo od užasa da peremo, recimo, svoju ženu), svoju dječurliju, svoje zavjese, tepihe, tvrdokorne i ine mrlje… Naravno, u svijetu reklama ja šetam s Praškom pod rukom, kako bih prijateljici pokazala da je crna košulja Mog Muškarca oprana upravo tim Praškom, a ne nekim desetim. Stvarno. Živimo u 21. stoljeću, imamo uređaje koji sami peru, suše i slažu, daleko smo od vremena kad smo odjeću tukle kamenom na potoku, što u prijevodu s grčkog na latinski znači da stvarno bilo tko može uključiti vražju perilicu, ali ne – muškarci su u stanju upravljati opasnom mašinerijom, pilama, drobilicama i inim užasima te lansirati čovjeka na mjesec, ali kad je riječ o uključivanju perilice, tu oglašivačka pamet povlači granicu: muškarci i prljavi veš su kao ulje i voda: nemoguća mješavina.

Ah, a onda i čistimo. Naravno, tu su sredstva i uređaji da nam to olakšaju, a u čudnovatom svijetu commercial breakova, niti jedna žena ne može proći pored komada namještaja a da se ne užasne nad prašinom. Ja sam, priznajem, čudnovat primjerak ženskog roda, ali vjerujem u miroljubivu koegzistenciju i suživot s prašinom. Tko sam ja uostalom, da diskriminiram njeno pravo na postojanje u mojih nešto životnih kvadrata?

Na posljetku, tu su i sitna/krupna djeca koju treba nahraniti, pomaziti, odjenuti, uspavati. Sve to, naravno, održavajući ravnotežu na 12 centimetara visokim štiklama i u business odijelu, jer današnja je žena cijeli koloplet uloga, među kojima prednjači ova uložak osoba. Drugim riječima, džaba bilo i feminizma i borbe za ženska prava i emancipacije i 21. stoljeća – u oglašivačkom svijetu, vrijeme je stalo tamo negdje u doba Mad Mena.

Eh, a onda reklame za muškarce. Oni moraju smisliti kako da se obriju bez ostavljanja čekinja i koje pivo da kupe. Povremeno se pojavi neka reklama koja ih podsjeća i na to da retroseksualnost više nije u modi i da, zaboga, kupe dezodoran. I kondome. Čini se seksistički? Ma ne. Savršeno je normalno da žena u reklamnom svijetu egzistira isključivo kao žena i majka (bez kraljice), a ako je, ne dao bog, slučajno predstavimo kao poslovnu ženu, onda je to u kontekstu njenog trčanja iz ureda u topli dom u kojem njeguje muža i sitnu nejač. I savršeno odražava stvarnost – Stepfordsku, ako niti jednu drugu.