autor:

Marino Čajdo

Kolumna – Rory Archer:

Irska

---

Kao država u zapadnoj Europi, Irska je anomalija – istovremeno i keltski tigar i banana republika. Pozicija jedne od najbogatijih zemalja ne znači da je Irska ostajala vjerna bilo kojim europskim standardima. Ovo je zemlja gdje premijer može mrtvo hladno ispričati u sudu kako nije imao račun u banci dok je radio kao ministar financija već isplaćivao plaću u lokalnom pubu.

Irska je inspiracija svima koji žive u manjoj zemlji na periferiji, a koji žele biti bogati. Američki san za post-socijalističku Europu. (Ili orgije kapitalizma za budale).

Ima strogo konzervativnu tradiciju. Po zakonu, žene su morale odustati od posla u javnom sektoru nakon udaje sve do 1973. Homoseksualnost je bila ilegalna do 1993, a razvod do 1997. Abortus je i dalje zabranjen (iako nekih 6,000 Irkinja godišnje zbog njega putuje u susjedne zemlje). A od ove godine, blasfemija je kriminalizirana.

Ima dosta kontradikcija. Prema nedavnim istraživanjima većina populacije i dalje podržava i zabranu abortusa i legaliziranje gay braka. Nema više hordi na misi, ali još uvijek se ne priča puno o odvajanju crkve i države.

I dalje živimo u kvazi-teokraciji

Na prvom radijskom i televizijskom kanalu u 12h i 18h zvona zvone (The Angelus) i ide naravno molitva na kraju dana (A prayer at bedtime). Nedjeljom ujutro se obavezno prenosi misa.

Mnoge škole, bolnice i slične društvene ustanove nose ime po ‘Svetom Nešto’. Svećenici su i dalje članovi upravnih odbora većine škola, često čak i predsjednici odbora čime utiču na politiku zapošljavanja i otpuštanja nastavnika. Nije moguće završiti glavnu pedagošku akademiju bez katoličkog obrazovanja (jebote, ta akademija se zove Mary Immaculate College). Ako ti se ne sviđa, opcije su ili protestantska akademija ili u Englesku. Kada tražiš posao kao nastavnik, preporuka od svećenika je standard.

I sve ovo nakon što godinama čitamo izvještaje koji detaljno opisuju sistematsko fizičko i mentalno zlostavljanje u državnim ustanovama društvene skrbi koje vodi Katolička crkva.

‘Divine Intervention’

Ali usprkos svom tom religijskom sranju, Irska je u praksi postala više i više liberalna zemlja. Zbog društvenih i ekonomskih promjena u 90-im svakodnevna politika kaska za društvom. Zemlja nosi u nasljeđu gomilu arhaičnih zakona, a želje i vremena da ih se riješi nema dovoljno.
Irska je jedna od rijetkih europskih zemalja gdje polaritet desno/lijevo ne znači puno. Političke stranke su najčešće formirane na politici prema Sjevernoj Irskoj (što isto ne znači puno jer postoji generalan konsenzus o tom pitanju). Većina glasačkog tijela se više brine o neoliberalnoj ekonomiji (hiperkapitalizam) nego li o socijalnoj liberalizaciji ili anti-imigraciji/nacionalnom duhu. Zapravo, ne postoji kritična masa okupljena oko desničarskih likova. Takvi likovi su obično manje-više izolirani, najpoznatiji po svojim bizarnim izjavama i aktivnostima.

Jedna od ‘najdražih’ je Una Bean MacMathuna, ‘anti-razvod’ aktivistkinja koja je potvrdila TV kamerama da su političari koji podržavaju mogućnost razvoda ‘wife swapping sodomites’ (hrv.= sodomiti koji mijenjaju žene).

Kad je otvoren prvi sex shop u mom rodnom gradu Corku 1996., manja ekipa je nosila kipove Gospe ispred autobusnog kolodvora i molili su za intervenciju Boga da zaustavi otvorenje dućana. Kao da od sve tuge i grijeha na svijetu – ratova, ubojstava i gladi – prilika Corkčanima kupiti niže kvalitetna dildoa je najbitniji i zaslužuje hitnu intervenciju Boga/Gospe.

Te godine je i mainstream pornografija došla na kioske! Playboy su počeli prodavati. Mnogi iz moje generacije se sjećaju dobro travnjaka Pamele Anderson iz prvog broja (siječanj 1996.) koji bi hvatali kratkim zavirivanjima prije budnog oka prodavačice. Sa ‘Ja ću to uzeti sinko, hvala lijepa’, završavale bi naš izlet i uzimale Playboy iz maske Fisherman’s Reviewa.

A zakona još uvijek nema…

Ministrica obrazovanja, Mary Coughlan je prokomentirala na primjer: ‘Irska nije spremna za istospolno usvajanje djece, i možda nikad neće biti’. Ali ankete pokazuju drugačije – većina populacije zapravo ima afirmativne stavove prema gay braku i usvajanju djece. Sa druge strane ne treba obraćati preveliku pažnju na Coughlan – ove godine je izjavila kako želi inovativnu Irsku ‘kao Einsteinovu teoriju evolucije’.

Trenutno Irska nema nikakve zakonske odredbe za istospolne parove. Već 2005. započeta je debata o statusu istospolnih parova u parlamentu, ali ništa nije usvojeno do sada.

Svaki grad na otoku ima bar jedan gay bar, transvestite koji vodi bingo za bake na prvom kanalu državne televizije (isti koji emitira i The Angelus). Pride uvijek prolazi bez nasilnih incidenata. Ima out sportaša/-ica, političara/-ki, glumaca/-ica, pjevača/-ica. Priča se da će se David Norris (dugogodišnji gay activist koji optužio državu na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu) kandidirati na predsjedničkim izborima. Ljudi uopće nisu toliko homofobični, ali su zakoni prilično loši.

Ako država bude stigla usvojiti relevantne zakone kao u skandinavskim/iberijskim zemljama, prije dvadesetogodišnjice legalizacije homoseksualnosti (2013.), Irska bi mogla postati i model društvene transformacije na brzaka. Ali kroz godine hiperkapitalizma/keltskog tigra se vidjelo kako se transformacija društva dogodila više slučajno, usprkos političkoj eliti, nego zbog njih.

Foto: Rory Archer