Pred ljeto raste nezadovoljstvo vlastitim izgledom.

Modifikacije tijela u svrhu trenutnog poimanja ljepote traju od pamtivijeka, ali u novije vrijeme prerastaju u bolest.

Prošli tjedan, u 38. godini, preminuo je maneken Jeremy Gillitzer od posljedica bulimije i anoreksije koje su ga, po vlastitim riječima na blogu, pratile 26 godina. ‘Nesretan sam sa svojim tijelom već duže vrijeme. Promijenio sam način prehrane i počeo vježbati da zadržim zdravu težinu i način života. Onda je krenulo. Došao sam do nivoa na koji su me prijatelji upozoravali. Počeo sam izbjegavati obroke. Počeo sam povraćati nakon obroka. Duboko u sebi znao sam da to nije u redu. Gledao sam ljude koji su mršavi, mislim tanko mršavi. Ne vitki, već kosturi,.i razmišljao sam ’’To nije u redu. Izgledali bi puno bolje da su malo deblji’’. A onda sam pogledao sebe i u tom trenu bih ubio da imam 50-55 kilograma’. 2007. je ispričao svoju mučnu životnu priču ‘Boy interrupted’. Nedugo nakon toga prisilno je hospitaliziran jer ga je obitelj prijavila da je prijetnja samom sebi. Tada je težio oko 40 kilograma. Iako je kasnije odlučio dovesti život u red, nažalost bilo je prekasno. U trenutku smrti težio je jedva 30 kilograma.

On je zadnji u nizu modela koji su podlegli bolesti koja je prepoznata tek prije tridesetak godina (iako postoji duže). Urugvajka Luisel Ramos, brazilke Ana Carolina Reston i njezina sestra Eliana, izraelka Hila Elmalich, samo su neke od manekenki koje su umrle od posljedica bolesti uzrokovanih neuhranjenošću i izgladnjelošću. Luisel se dnevno navodno hranila samo sa par listova salate i dijetalnim pićima, a sve u cilju postizanja nametnutog standarda ‘ljepote’. Za modnu industriju oni su bili samo potrošne vješalice za odjeću. Naravno da su za to vrijeme kreatori fino uživali i u hrani i u dobroj kapljici. Ali oni nisu vješalice, njima je to bilo dozvoljeno. Žalosno je da se za pokojnike zna samo zato što su radili posao koji je medijski popraćen. Točna brojka koliko je mladih ljudi umrlo od posljedica bulimije ili anoreksije nije poznata. Srećom, modna industrija je (s debelim zakašnjenjem) uvela pravilo o obaveznom BMI za modele.

Plastika i solarij

No to nije jedino čime se ljudi unakazuju da bi bili ‘lijepi’. Plastična kirurgija je uzela maha kao da je besplatna. Dovoljno je pogledati (navodne) ‘manekenke’ (koje su nakon jeftinih plastičnih operacija postale likovi iz filmova Wesa Cravena) i nov@-celebrity besposličarke po hrvatskim ulicama da bi se stekao dojam koliki je zastrašujući mah uzelo trpanje i rezanje svega i svačega u sebe i na sebi. Svake subote Bogovićeva je prepuna deformiranih usnica koje izgledaju kao da je ponosna vlasnica danima sisala šaht ili da joj je ujak Pajo Patak. O predimenzioniranim grudima ne treba ni govoriti. Sretna je činjenica da je to stvar malograđanske pomodnosti i da rijetko prelazi u fazu psihičke bolesti, te je često moguć povratak na originalne normalne dimenzije. Iako postoje i bolesne krajnosti poput Jocelyn Wildenstein, njujorške jet-seterice koja se unakazila do neprepoznatljivosti ili Donatelle Versace koja se od zgodne žene pretvorila u naboranu zagorenu ž(b)abu. Michael Jackson je izbjeljivanjem kože i plastičnjacima doveo ludilo na nedostižni nivo.

Roštiljanje u solarijima je još jedan vid uništavanja tijela u ime ‘ljepote’, iako me stvarno zanima kome je netko, čija koža izgleda kao pregorena isušena purica, lijep i zdravoga izgleda. Vijek žarulja u solariju je od 500-800 sati, ovisno o jačini i modelu, nakon čega postaju izuzetno opasne po kožu. Stare žarulje prouzroče godišnje više karcinoma kože nego sunce. Da solarij nije toliko dobar vidi se i po tome da je 2007. Hrvatsko Ministarstvo zdravstva pooštrilo uvjete pod kojima se dozvoljava uporaba solarija (N.N. 91/2007). Do tada je u solarijima bilo dozvoljeno korištenje uređaja UV tipa IV što su smanjili na UV tip III, a UV tip IV i V se smije koristiti isključivo uz liječničku preporuku i nadzor. Činjenica jest da je često i dugotrajno izlaganje suncu štetno za kožu, ali ako se pazi kada i koliko se izlaže suncu, uz pravilnu zaštitu, puno je zdravije i sigurnije od solarija. Zbog potpunog izbjegavanja sunca u Australiji sve više ljudi ima manjak kalcija, jer sunce UVB zrakama ‘stvara’ D vitamin koji je potreban za pravilan prijenos kalcija u organizmu. Isti se može dobivati i preko hrane (riba, gljive, teleća jetra), ako se već želi izbjeći sunce. Ali ne i u solariju. U biti, osim isušivanja kože solarij ne pruža ništa drugo. Zdravlje vs. ‘ljepota’. Izbor bi trebao biti lak. Ali nekima nije.

Teretana, fitnes i slične aktivnosti same po sebi nisu nešto negativno. Baš suprotno. U današnje vrijeme uredskih sjedilaca itekako je potrebno bilo kakvo bavljenje nečim što tjera tijelo na akciju. Ali problem nastaje kad ljudi, nestrpljivi i puni medijima nabijenih kompleksa, gutaju i rade sve i svašta samo da preko noći postignu nametnuto ‘savršenstvo’. Nije da je punoća ružna, naprotiv. Žena bez putenosti je kao kolač bez jaja, šećera i brašna. Bezukusna i bljutava (dovoljno je zamisliti Monicu Belucci bez oblina). Naravno, nije svaka žena rođena sa oblinama i nije zbog toga ružna. Ali postoji razlika između neoblina i Caliste Flockhart, putenosti i debljine. Calista izgleda bolesno, a i debljina je štetna po zdravlje. Ali su isto tako i instant trotjedne dijete koje nude kojekakvi ‘časopisi za ljepotu’ i ‘instituti ljepote’. Da, biti će se (trenutno) mršaviji. Da, ući će se (trenutno) u manji broj odjeće. Ali s vremenom se završi u ‘jojo efektu’. Koji polako vodi ili u bulimiju ili pretjeranu debljinu. I krug je zatvoren.

Slušanje nestručnih savjeta iz modnih časopisa, punjenje dijelova tijela nerazgradivim derivatima nafte, prženje do neprepoznatljive boje kože, gutanje koječega…ne može voditi u ništa dobro. Cice se objese, tijelo se deformira (dovoljno je pogledati Milinovića na što liči sa svojim dislociranim ‘mišićima’), iskvarcana koža se isuši i prerano nabora, silikoni odu nekim svojim putem. Jedino što ostaje je nezadovoljstvo, a takvu osobu nitko ne želi uz sebe.

Beauty is in the eye of the beholder ^[1].