FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Televizija je kriva za nasilje.

objavljeno:

2. 06. 2010.

autor:



Ili ipak nije?

Možda je stvar u ljudima? A ljudi, kao po nekom nepisanom pravilu, uvijek nađu dežurnog krivca, nekoga/nešto, za vlastite pogreške umjesto da ih priznaju i porade na njihovu korigiranju. Zanimljivo je da okrivljavanje televizije za nasilje nije od jučer. Zaključak istraživačkog rada Clarka i Blankernburga iz 1972. navodi da je prosječnoj publici program s više nasilja zanimljiviji od nenasilnog. Dinamični dvojac proučavao je i ponašanje dvije grupe djece nakon prikazivanja dvije različite scene. Grupi A prikazali su scenu u kojoj djevojčica šuta i udara lutku, dok su grupi B prikazali istu tu djevojčicu kako pije čaj s tom lutkom. Nakon prikazivanja obje grupe dobile su identičnu lutku. Djeca su ‘kopirala’ ono što su vidjela na ekranu: grupa A mlatila je lutku dok se grupa B igrala s njom. Na temelju toga zaključili su da djeca imitiraju ono što vide na televiziji. Naravno, tijekom pokusa s djecom roditelja nije bilo blizu da odmah ukažu djeci iz grupe A da njihovi postupci nisu u redu i da ono što su vidjeli nije stvarnost već fikcija.

Činjenica je da djeca imaju tendenciju kopiranja onog što vide jer im je to u ‘opisu posla’. Činjenica je i da neka djeca teško razlikuju stvarnost od glume (tko zna koliko njih još uvijek vjeruje da je Hannah Montana stvarna osoba). Isto tako činjenica je da nije edukativno djeci prikazivati serije i filmove koji obiluju nasiljem bez nadzora. Ali tu se sada postavlja pitanje od čega će djeca imati više koristi: od zabrane prikazivanja takvih serija i filmova (koje će onda skinuti s neta ili posuditi u video klubu) ili od edukacije, što njih što roditelja?

Moja cijela generacija odrasla je uz Ramba, Rockyja, Miami Vice, Conana, Terminatora, Aliena… Nekoliko generacija stasalo je uz Jamesa Bonda. I usprkos svim tim nasilnim i krvavim filmovima (serije su ipak bile malo blaže), ozbiljne maloljetničke delikvencije nije bilo niti 10% koliko je ima danas. Točno je da su se i tada klinci tukli, ali rijetko bi to završilo ubojstvom.

Osobno ne vidim neke poveznice između idiota koji su na smrt prebili Luku Ritza i ‘CSI: N.Y.’ Niti onih koji su pijani iz čiste obijesti dečku skoro izbili oko na Draškovićevoj s ‘Kostima’. A i ne shvaćam kako je neki film uzrok ponoćnom napadom grupe pijanih maloljetnika na drugu grupu u Ribnjaku, čiji epilog je jedan ubijeni.

Ali vidim poveznicu sa bahatim roditeljima koji maloljetnicima dopuštaju da pijani bauljaju po gradu, indiferentnošću školstva spram bullynga, nezainteresiranošću države i pedagoga za utjecaj na odgoj mladih. OK, recimo da se uklone sve serije, filmovi i općenito program gdje ima i najmanje naznake fizičkog nasilja. Da se ‘spase’ nježni dječji umovi. I na čemu smo onda? Na debilnom Bingo showu i zatupljujućim Telletubbisima.

Jer nasilje je u vijestima, u dokumentarcima, kvizovima, kontakt emisijama, filmovima i serijama (i verbalno nasilje je nasilje). Koji god program okrenemo, koji god tip emisije gledamo, nasilja ima i nasilje se spominje. Uvijek ga je bilo. U nekom obliku. Ali zbog nečega proglašeno je najvećim i doslovno jedinim krivcem za kulminaciju maloljetničkog nasilja u zadnjih petnaestak godina širom svijeta. Još se sjećam članka o dvojici klinaca iz Velike Britanije, mislim da su imali 11 i 13 godina, koji su curicu otprilike istih godina palili cigaretama, obrijali joj glavu, prebili i bacili u jamu gdje su je onda zalili živim vapnom. Čudom je preživjela i otpuzala po pomoć. Kasnije su rekli da ih je na to inspirirao filmski lutak Chucky, koji je otprilike u to doba dobio treći nastavak u kojem postaje otac. Naravno, nitko nije postavljao pitanje kako su roditelji i društvo odgajali tu djecu.

S obzirom na to da su, kada sam bio otprilike tih godina, na vrhuncu popularnosti bili filmski serijali ‘Hellraiser’ i ‘Strava u ulici brijestova’, čudi me da klinci tada nisu uokolo zabijali jedni drugima čavle u glavu ili se spaljivali inspirirani glavnim likovima tih serijala. Ne vjerujem da su djeca tada bila puno drugačija od današnje. Ali siguran sam da su roditelji i društvo bili, barem u odnosu prema djeci.

Zanimljivo je da nema niti jedne udruge ‘zabrinutih’ roditelja koja bi podigla glas protiv homofobije u filmovima i serijama, vijestima, sportskim i zabavnim emisijama. Ili protiv omalovažavanja drugih rasa, vjeroispovijesti i žena. I to je nasilje, ali očigledno nije dotičnim dušobrižnicima i komisijama toliko bitno. Jer ako se ne vidi onda valjda nije nasilje. Čak su i reality showovi i celebrity emisije jedan oblik nasilja. Nasilja nad inteligencijom i zdravim razumom.

Dok god ne postoji bunt roditelja, društva i dušobrižničkih komisija protiv objektiviziranja i ponižavanja žena (Farma, Ministarstvo zdravstva – Zakon o umjetnoj oplodnji), fizičkog, verbalnog, psihičkog i medijskog nasilja nad homoseksualcima (od prevođenja ‘son of a bitch’ s ‘pederčino’, što je najmanja stavka i najlakša za promijeniti, pa na dalje), nekažnjenog omalovažavanja i iživljavanja nad slabijima od sebe (osnovnoškolci koji na facebook stavljaju snimke zlostavljanja dečka iz razreda i nikom ništa) i sličnim oblicima nasilja, ništa se neće promijeniti.

Nije problem u serijama i filmovima, problem je u roditeljima i zajednici koji krivca traže negdje drugdje i koji relativiziraju vlastitu nesposobnost i nezainteresiranost pri suočavanju s problemom maloljetničkog nasilja. Jer kreće se od korijena problema, a korijen problema je dom. Tamo djeca dobivaju prve i najvažnije smjernice za život i odnos prema drugima.

Roditelj koji za sina, nakon što je isti zatukao nekoga na smrt, na državnoj televiziji kaže ‘Ma on je dobar dečko’ i ide ga braniti, umjesto da se  pita ‘Jesam li ja pogriješio’, veća je šteta za ‘nježne dječje umove’ nego sve kriminalističke, forenzičke i ine serije i filmovi s ubojstvima zajedno. Dok država ne počne kažnjavati roditelje nasilne neodgojene djece, uz tu djecu naravno, ništa se neće pomaknuti s mrtve točke. Nekad je roditeljima bilo neugodno kad si se pomlatio u školi. Danas se pridružuju svojoj djeci, pa osim onih koje ta djeca zlostavljaju, mlatnu i kojeg profesora. Čisto da pokažu djeci da je to u redu i dopušteno.

Gdje su te udruge brižnih roditelja i kojekakve dušobrižničke komisije kada svećenici sa oltara propovijedaju poniznost žene, upitne ideologije i nenormalnost homoseksualca? Često i tijekom misa koje direktno prenosi katedrala duha.

To im ne smeta jer to nije nasilje. Za njih je nasilje samo fizičko nasilje. Ostalo je (valjda) izražavanje mišljenja.

Foto: IMDB


Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

OMG!
Opasno Mudre Gej-novosti




Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Kosmogina
Pitchkanterije


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike