autor:

Eurokazov i moj ovogodišnji susret nije najbolje započeo. Ono što je zvučalo kao intrigantna, možda čak i najintrigantnija, predstava ovogodišnjeg Eurokaza – plesači prikopčani na EKG koji u realnom vremenu očitava promjene njihovih osjećaje (koncentracije, uzbuđenja, frustracije i meditacije) i onda ih transformira u zvuk i svjetlo – potpuno je razočarala. Gledajući predstavu „Gnosis#1“ belgijskog koreografa Vincenza Carte i talijanske grupe Dewey Dell gledatelj ni na koji način ne vidi uzročno-posljedičnu vezu između gibanja plesača, zvukova koji ih prate i svjetala koja se pale i gase. Dobra ideja prometnula se u lošu i neuvjerljivu predstavu. Ovaj uradak podsjetit će vas kako četrdeset i pet minuta mogu biti beskrajno duge, npr. dok u srednjoj školi čekate da završi dosadno predavanje iz zemljopisa. (Meni osobno najupečatljiviji dio predstave nije bio ni vizualni ni slušni podražaj, zapravo ništa što je predstava svjesno nudila. Ne, bio je to gotovo potpuno zaboravljeni miris običnog sapuna koji se oslobodio nakon što se jedan od plesača zagrijao plešući.)

No, drugi dojam festivala izliječio je frustracije nastale prvom predstavom. Još nikad nisam vidjela HNK toliko popunjen kao u petak na večer kad se činilo da će se oni balkoni u jednom trenutku od preopterećenosti strušiti na parter. Ime Akrama Khana, britanskog umjetnika podrijetlom iz Bangladeša koji je na Eurokazu gostovao prije tri godine s predstavom „Bahok“, očito je obećavalo dobru plesnu predstavu. Obećanje nije iznevjereno. Zapravo, nisam mislila da ću ikada izgovoriti rečenicu poput „To je najbolja plesna predstava koju sam vidjela u životu“, no uz ovu predstavu bez rezerve je izgovaram. Nakon prvih 15 minuta predstave osjećala sam se kao da sam upoznala samoga boga koji se fatalno zaljubio u mene i pružajući mi najnevjerojatniji orgazam poklonio mi besmrtnost. Nadahnuće za predstavu Khan je, kako stoji u najavi predstave, pronašao u islamskoj tradiciji – sufizmu i djelu perzijskoga pjesnika i filozofa Rumija, ponajviše njegovim sljedećim stihovima: ‘Umro sam kao mineral i postao biljka, zatim sam umro kao biljka i postao životinja. Kad sam umro kao životinja postao sam čovjek. Zašto da se onda bojim nestanka u smrti? Sljedeći put umrijet ću i pojavit ću se s krilima i perjem kao anđelovim, a nakon toga, brzajući u visine iznad anđela, ono što ne možeš ni zamisliti, bit ću upravo to!’

Mogli bismo jednostavno reći da se radi o plesnoj meditaciji o spiritualnosti, nastojanju da se ide vertikalno, ljudskoj želji za upoznavanjem i spoznavanjem istine, nečeg višeg i boljeg od doline suza kojom hodamo. Gotovo svaka scena postavljena je tako da naglašava odnos pojedinac-grupa pri čemu pojedinac pokušava odrediti sebe i u isto vrijeme pripadati nečemu. Ritualne asocijacije predstave dodatno pojačava glazba koju je skladao Khanov dugogodišnji suradnik Nitin Sawhney. Ritmična i snažna glazbena kompozicija savršeno prati oscilacije napetosti i mira, djelovanja i kontempliranja. Predstavu otvara krupna figura jednog od osam plesača koji stoji s unutrašnje strane poluprozirne tkanine koja prekriva stražnji zid scene te svojim pokretom kreće proizvoditi valove koji putuju duž te tkanine dok ispred tkanine sedam plesača sklupčani miruju. Potpuno nadnaravni trenutak događa se u sljedećoj sceni kada plesači oživljuju i iz njihovih se tijela, odjeće, kose najednom oslobađa ogromni oblak bijele prašine. Malo je kazati da je Khanov pjesnički izričaj moćan i rječit. Samo jedan duet plesača i plesačice, u kojem se on prema njoj odnosi čas kao prema svojoj privatnoj marioneti, čas kao prema zvijeri koji nastoji pripitomiti, a čas kao prema ljubavnici koju obožava, dovoljan je pokazatelj slojevitosti asocijacija koja ispoljava Khanov plesni pokret.

I konačno, treća Eurokazova predstava smjestila se u zlatnu sredinu. Djelo Faustina Linyekule, jednog od najvažnijih inovatora afričkoga plesa i kazališta, uprizoreno je u Zagrebačkom plesnom centru u subotu. „more more more…future“ izrasla je iz energične kongoanske popularne glazbe i političkog govora i parola (tekstova političkog zatvorenika u Kinshasi Antoinea Vumilia Muhindoa). Napuštanje površnog svijeta i okretanje istinskim vrijednostima poruka je koju predstava prenosi, a gledatelja tjera da da odgovor na pitanje u kakvom sutra, u kakvoj budućnosti želi živjeti. Iako na sceni cijelo vrijeme imamo tri plesača uz dva pjevača, gitaristu, basista i bubnjara, plesni dio predstave ne dolazi do izražaja. Predstava nalikuje na koncert, pršteći energičan i politički angažiran, zasigurno s vrhunskim glazbenicima, no koncert. Najsvjetliji element predstave su kostimi plesača, valovite hiperdimenzionirane konstrukcije koje ćemo u sjećanju ponijeti kao neki san o Africi.