autor:

Piercanje kao oblik ukrašavanja tijela postoji od antičkih vremena podjednako na svim krajevima planeta; premda je globalnu popularnost, pogotovo na zapadu, stekao tek u drugoj polovici prošlog stoljeća – i to prvo među gej muškarcima. Tom obliku tjelesne modifikacije se u novije doba najčešće pristupa iz estetskih razloga i težnje za drugačijim oblikom izražavanja ili iskazivanja bunta kod mlađe populacije; najčešće bušenjem usni, jezika, uha ili pupka… Pravila nema, gotovo bilo koji dio tijela pokriven kožom se može ukrasiti piercingom. U zadnje vrijeme su posebno popularni genitalni piercinzi i tzv. stretching – rastezanje probušene rupe u tijelu u svrhu ukrašavanja nakitom. S druge strane, u tehnološki zaostalim krajevima planeta i zemljama trećeg svijeta je piercing još uvijek kulturno i religiozno obilježje i često se manifestira u ekstremnim oblicima (žene iz plemena Mursi u Etiopiji stretchingom rastežu donju usnu i do 15 centimetara u promjer).

Robert: „Besmisleno je platiti nešto što ćeš možda na kraju maknuti“

Piercati se danas može u svakom većem gradu u za to namijenjenim licenciranim obrtima. Oni hrabriji se odlučuju sa homemade piercing, bilo samostalno ili uz pomoć prijatelja i to najčešće iz fore. Razlozi mogu biti i financijski; kako kaže Robert Karlo iz Samobora, besmisleno je davati par stotina kuna na piercing kojeg za pola godine možda više nećeš ni htjeti nositi. Prvi put ga je piercao prijatelj, i to ispod usne a nakon toga se i sam odvažio: uslijedilo je bušenje kožice između kažiprsta i srednjeg prsta, smiley (s unutarnje strane gornje usne koji do izražaja dolazi kad se osoba smije) a uskoro planira probušiti bridge (područje gornjeg dijela nosa ispod obrva), jezik i obrvu. Te zahvate će ipak obaviti kod profesionalca jer živci na tom području ne opraštaju eventualne pogreške. Piercing je za njega oblik psihofizičkog zadovoljstva i vrsta ovisnosti koja ispunjava. Neiskusnima preporuča preko neta potražiti odgovore na sva pitanja koja ih zanimaju ili još bolje, obratiti se stručnoj osobi u piercing studiju.

Marko: „Osjećaj metala koji probija jezik bio je jeziv“

Marko Batarilo ima živopisnije iskustvo samostalnog piercanja. Htio sam biti u mogućnosti reći da se sam piercam, sačuvati koju kunu a ni piercing studio mi nije davao osjećaj sigurnosti. Uz to, frend mi je pričao kako radi foto album bizarnih stvari iz svakodnevnog života pa smo se već malo pripiti odlučili odmah piercati. Kaže da nije siguran da bi danas napravio isto u toj situaciji niti bi ikome preporučio ali gleda na to kao još jedno iskustvo u životu. Prvi put je bio promašaj pa sam morao ponavljati zabijanje igle u jezik. Začudo, ništa me nije boljelo niti je jezik previše krvario, jedino je osjećaj metala koji probija jezik bio jeziv. Za one koji se usuđuju samostalno bušiti preporuča dobro pročitati sve upute i opasnosti te provjeriti debljinu igle jer širenje rupe boli više od bušenja. Fotke iz kolekcije za foto album bizarnosti vidite iz priloženog.

Ivona: „Nemojte se piercati kod zlatara!“

Protiv kućnog piercanja je Ivona koja se time profesionalno bavi. Igle koje se kupuju u ljekarnama najčešće nisu sterilizirane kao ni sam nakit te takvo bušenje može dovesti do razvoja velikih infekcija. Smatra da ne bi postojala potreba za profesionalnim studijima i ni jedan piercer ne bi imao posao da to ne zahtjeva određenu izobrazbu o ljudskoj anatomiji, nakitu, materijalima i njihovom preciznom pozicioniranju da piercing uspije. Protivi se i piercanju kod zlatara koji, da si povećaju obujam posla, prečesto uz bušenje ušiju vrše i piercing drugih dijelova tijela poput nosa ili obrve. Nakit koji se nudi u zlatarnama je prečesto neadekvatan, a buši se pištoljem kojeg nije moguće sterilizirati pa se time povećava mogućnost zaraze hepatitisom, HIV-om i sličnim bolestima. Nerijetko se događa da osobe koje su piercing radile kod zlatara nastale komplikacije dolaze rješavati u studio. Genitalni piercing još uvijek nije toliko popularan a na njega se odlučuju uglavnom stariji parovi i gejevi. Ivona osim piercinga ima i nekoliko velikih vidljivih tetovaža. Smatra da one sa sobom povlače i reakcije okoline koje su najčešće negativne. Živimo u sredini u kojoj se takve ljude smatra narkomanima, buntovnicima i probisvijetom. Mene to osobno ne dira. Tijelo mi ispunjavaju veće tetovaže i još nisam gotova. Svaka od njih ima priču i značenje, predstavlja mi neku bitnu osobu ili događaj u životu. Protiv tetoviranja sam ako se ono radi zato što je nešto fora i želimo biti zanimljivi drugima. Prije tetovaže budite sigurni da će vam dovoljno jako značiti i za 30 godina – savjetuje.

Mamurluk loše sjeda na piercanje

U slučaju da se ipak odlučite na piercing kod kuće neke osnovne stvari je poželjno imati pri ruci. Većina se može nabaviti u svim ljekarnama, a pod obaveznu opremu spadaju sterilizirane rukavice, deblje igle i nakit koje treba pošpricati antiseptikom, ostaviti preko noći uronjene u alkohol ili prokuhati u vrućoj vodi par minuta (ovisno o materijalu). Komplikacija ne bi trebalo biti ukoliko ukoliko igla ne pogodi živac ili kapilaru a i u tom slučaju jedino bol i krvarenje mogu biti povećani. Proces zarastanja ovisi o tome kako osoba tretira pierce – redovito špricati antiseptikom, ne dirati zamazanim rukama i igrati se s njim. Pojava malo gnoja u prvih tjedan dana je uobičajena i nema razloga za paniku ukoliko se nakon tri tjedna više ne pojavljuje. Čistiti vodom ili štapićima za uši. Prije piercanja ni slučajno konzumirati alkohol ili bilo kakve droge, poželjno je biti sit i u nečijem društvu u slučaju da dođe do komplikacija ili nesvijesti od uzbuđenja. Stručno se ne preporuča samostalno piercanje ičega osim ušne resice koje imaju najmanju mogućnost infekcije. Osim rizika da skupite gadnu infekciju ili da tijelo odbije nakit, samostalno piercanje može rezultirati i pogrešnim, nesimetričnim pozicioniranjem nakita u odnosu na proporcije određenog dijela tijela. Stoga poslušate stručne savjete, investirajte u svoje tijelo i dozvolite profesionalcu da vam ukrasi tijelo kako treba.