FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Kako se nisam outala

objavljeno:

24. 06. 2011.
Kako se nisam outala

autor:



Postoji onaj vic o feministkinji koju se pita je li lezba, pa zateknuta pita zašto, a odgovor je u pravcu: „Pa, imaš kratku kosu, vrećastu odjeću, glasno govoriš i… pa sve, u biti!“. Predrasude o tome „kako izgledaju lezbijke“ šire se i na područje svih žena alternativnijeg izgleda. A podlogu za takvo rezoniranje naći će naročito oni kojima takav zaključak najnezgodnije pada – članovi vlastite obitelji. Dok s jedne strane postoje vojske onih koji svojim obiteljima moraju isponova ponavljati – da, mama, ja jesam lezba i to nije faza, ima i onih priča koje se razvijaju u suprotnom, za glavne aktere naročito iznenađujućem pravcu. Svoju priču s nama je podijelila Tea – koju je čitava rodbina proglasila valjda sretno oženjenom lezbom s čoporom lezbijskih frendica i radikalnih stavova. Što je bila istina uglavnom na ovom dijelu oko stavova. A ovo prvo – pa možda zbog narančaste kose?

Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, a svaka nesretna nesretna je na svoj način. U mom slučaju, nesretna je obitelj dovela do toga da sam s 20 odlučila sreću potražiti negdje drugdje, ili u prijevodu – odseliti. Sama činjenica da odseljavam iz roditeljskog doma bila je dovoljno traumatična budući da i moji roditelji žive u Zagrebu i ja sam odseljavala nekoliko autobusnih stanica u smjeru zapada, pa nismo – ni oni ni ja – imali onu ispriku Dalmatinaca da eto, idu u Zagreb na studij. Ne, ja sam izvela spektakularan odlazak uz objašnjenje da je “vrijeme da se osamostalim”. Jesu li povjerovali? Jesu do trenutka kad sam ih obavijestila da će mi u novome domu društvo praviti cimerica i do trenutka dok me otac nije do kraja preselio a u novome mi stanu zatekao AFŽ, odnosno cimericu i naših 10-ak najbližih prijateljica.

Ovo je možda izvrstan trenutak da se pobliže predstavim Queerovu čitateljstvu. Ja sam nesvršena studentica Filozofskog fakulteta i kao takva davno sam razvila afinitet prema trapericama, širokim majicama, vojničkim hlačama i općenitom oh-so-very-casual looku. Moje prijateljice – ako mene pitate, same ljepotice – nisu također nikad shvatile potrebitosti haljina, suknji, volančića, rozog i crvenog, a u tom smo trenutku sve bile neuspjeli crossover punk benda i Violent Femmesa, pod uvjetom da imamo doslovan prijevod pojma na pameti. Dakle, otac je ušao, AFŽ je veselo zacvrkutao “‘večer striček”, i mahnule pivama u maniri dobro odgojenih građevinaca. Meni, naravno, u tom trenutku ništa nije bilo čudno. Ja sam u tom trenutku isto izgledala zadnjih nekoliko godina (traperice, poderane majice, široke košulje, narančasta kosa), one su bile moje prijateljice posljednjih nekoliko godina, bila sam starija od 18 i otac je znao da povremeno pijem (što je vjerojatno eufemizam stoljeća, ali što sad) – jedino čudno bilo je što je otac tu s njima u trenutku mojeg iseljavanja iz roditeljskog doma.

Zasad je sve ok, je li tako? Tako je, odgovara u sebi čitateljstvo Queer.hra, no sad dolazimo na dio „nesretna je na svoj način“. Nekoliko dana kasnije, majka me nazvala. Nakon petnaestak minuta bezazlenog ćaskanja – ako se bezazlenim može nazvati trkeljanje moje i njeno o svemu i svačemu i dobro uigrano izbjegavanje teških i opasnih tema kao što su ona, ja, moj posao, moj faks, njen posao, moja obitelj, njen brak, moja braća, moje odluke, moje odseljenje, njene financije, moja baka i tako dalje – upitala me Gospođa Majka imam li joj što za reći. Nemam, odgovorila sam zbunjeno, i dalje ništa ne kužeći. O čemu, pitala sam. Pa o selidbi, kazala je ona. Ja naime imam dojam da nam nisi rekla cijelu istinu o razlozima odseljenja.

Opet rikverc. Dakle, zašto sam se ja uz relativno imućne roditelje sa stanom od 100 kvadrata u skupom centru Zagreba odselila u podstanarski stan i pristala živjeti od plaće koja je tada iznosila 3000 kuna plus prijevoz, što znači da mi je nakon plaćanja režija ostajalo oko 1000 kuna za hranu, cigarete i sve ostalo? Zašto dakle? Zato što sam smatrala, a smatram i dalje da sam odrasla u enciklopedijskoj definiciji disfunkcionalne obitelji. I zato što je postojala opravdana sumnja da ćemo se – ako Gospođa i ja ostanemo pod istim krovom – pobiti. A i zato što me Gospođa koji tjedan prije i zamolila da se odselim.

-    Radiš iako se Tvoj Otac i ja ne slažemo (Tvoj Otac = sintagma koja ne znači da otac dijeli njeno mišljenje, nego stoji u rečenici samo kako bi se naglasila izrazitost neodobravanja), i nikako ne nalazimo zajednički jezik, pa što se ti ne bi odselila? – rekla je Gospođa u trenutku zdravog razuma.

Uglavnom, ja sam ponovila svoje razloge za odlazak. S ljubavlju, jer sam tad još živjela u iluziji da je sretan suživot s roditeljima moguć. Štoviše, mislila sam da će doći trenutak kad će oni spoznati svu pogrešnost svojih čina te mi jecajuć pasti na grudi prepuni isprika. Hau jes nou.

Majka je rekla jedno značajno „Aha“ i još nekoliko značajnih „hm hm“. Tjedan dana kasnije, ponovno ista priča. Zašto si otišla, to sigurno nije zato, ti nam lažeš, skrivaš nam istinu, postoji još nešto, priznaj, priznaj. Priznala bih ja da sam imala što, stvarno bih u tom trenutku. Ali avaj! Gospođa ne nikad nije percipirala kao valjan odgovor.

O čemu je zapravo riječ, postalo mi je jasno kojih mjesec dana kasnije. Nedjeljni ručak. Brat, sestra, roditelji, pečena životinja s krumpirom. Imam li dečka. Nemam. Aha, aha, hm hm. Brat i sestra gledaju u stol. Otac gleda prijenos Formule 1. Imam li im što za reći? Priznati možda? Otvoriti dušu? Nemam. A kako je Tanja?, pita Gospođa s toliko dignutim obrvama da bi već i slučajnom prolazniku koji je tog jutra došao iz Kine, a usput je slijep i gluh, bilo jasno na što cilja.

„Mama, ja nisam lezba“, uspjela sam izgovoriti. Ocu ispada žlica. Brat me začuđeno gleda. Sestra ne razumije ništa, al je zabavno pa daj šta daš.

Nisam ja ništa rekla, kreće Gospođa u defenizivu. Ali moraš priznati da je čudno…

Sljedećih nekoliko mjeseci priznavala sam  – prilično redovno, na mazohističkim nedjeljnim ručkovima – da je čudno. Priznavala sam mami i tati, baki koja je zabrinuto nazvala, maminoj prijateljici koja me – kao cool i frendovski – pitala drito u glavu jel mi Tanja cura. Priznavala sam i svojoj psihijatrici i samoj sebi i na kraju odustala.

Nekim su čudom i oni prestali ispitivati. Valjda su zaključili da neće ništa saznati ako dosad nisam popustila i pitanja o mojoj seksualnoj orijentaciji konačno su prestala. No, moram priznati da im se na licima – u trenutku kad sam kući dovela sadašnjeg – vidjelo samo jedno: iskreno olakšanje.


Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

OMG!
Opasno Mudre Gej-novosti




Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Kosmogina
Pitchkanterije


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike