autor:

Lijepo je izaći iz kina znajući da ste makar dio suptilnih poruka prepoznali i dio redateljeva utjecaja prepoznali. Upravo je takva situacija s filmom ‘X-Men: First Class’ koji sasvim neupitno inspiraciju crpi iz prvih filmova o Jamesu Bondu (radnja je većinom smještena u 1962.) kako svojim vizualnim aspektom tako prigodnim nenametljivim soundtrackom i ženskim likovima, posebno January Jones, koje svojim stavovima i odijevanjem (kao što su nekad Bond djevojke) pokazuju prve znakove ženske emancipacije ali i revolucija u svim društvenim sferama koje su u jeku hladnog rata i straha od svega i svih drugačijih samo čekale da netko zapali fitilj.

Štoviše, nevjerojatno je zabavno s kolikom je lakoćom redatelj Matthew Vaughn u taj bondovski setting koji kombinira fikciju i realnost uspio strpati jedan od najpopularnijih stripova svih vremena, X-Men, u najnovijem izdanju koji serijal, kako je već popularno u posljednje vrijeme, vraća u njegove početke. Iako vam samo ime možda zvuči nepoznato, nije nemoguće da niste propustili njegova dva prethodna uratka: ‘Stardust’ sa Claire Danes i Robertom De Nirom ili ‘Kick-Ass’ koji je po mnogim anketama proglašen najboljim holivudskim filmom prošle godine. Da Vaughn ima osjećaj za fikciju i mistku ovim je filmom itekako dokazao (kritičari ga već hvale kao njegov najbolji uradak do sada a već će to ljubiteljima prethodnih filmova biti odlična preporuka) a u svemu mu se pridružio i povratnik u serijal Bryan Singer koji je naprasno napustio setove snimanja X3 kako bi se pridružio timu Supermana, ovaj put u ulozi producenta. Uz cameo pojave Hugha Jackmana i Rebecce Romijn te uvodne scene koja je preuzeta iz X1 poveznice mahom prestaju, no Vaughn si je dao nemalog truda da nam objasni brojne detalje kako bi novi uradak smisleno povezao s prethodnom trilogijom koji možda na prvi pogled nisu očiti (tako npr. stanična struktura Mistique omogućava da stari iznimno sporo te u X1 i dalje ostaje komad).

Moram priznati da najveća zamjerka filmu ne dolazi zbog ikakvog konkretnog promašaja u njegovoj realizaciji koliko na lošem PR-u. Za njega sam prvi put čuo možda desetak dana prije premijere a koliko sam zamijetio po forumima nisam jedini. Možda su razlog tome beskrajne zavrzlame koje su pratile spin-offove originalne trilogije tako da je na kraju došlo do situacije da zaseban film o ‘Magnetu’ zamijeni ovaj, s povećim naglaskom na njegov lik ali i onaj Charlesa Xaviera. Ostatak likova je donekle zanemaren no ipak je svakome dano prostora za kakvu karakterizaciju iako se ne može se reći da nose težinu. Podjednako su slabi likovi i žene gdje briljiraju Jennifer Lawrence kao Mistique i January Jones kao Frost. Kemija među prva dva spomenuta je očita i jaka, rekao bih čak i bolja nego u većini ljubavnih filmova a i aluzije na LGBT priču su izuzetno zabavne. Premda će se u površnom gledanju učiniti da se radi tek o jednoj-dvije rečenice scenarija, ispod površine nečeg tu ipak ima.

Je li Magneto stvarno negativac?

Nije tajna da je Singer prva dva filma napisao opsežno se koristeći metaforama gej i ljudskih prava te pitanjama židovskog identiteta u razdoblju nakon holokausta, a Joss Whedon uz istu misao vodilju smislio priču s lijekom protiv mutanata za strip ‘Astonishing X-Men’ (koja je poslužila kao temelj X3 upitne kvalitete zahvaljujući Brettu Ratneru koji je zamjenio Singera na setu). Prenesenih značenja je bilo puno („Jesi li pokušao NE biti mutant?“ scena iz X2 nije čak ni suptilna) a mainstream publika je, barem ona zapadna, ovu metaforu stripa i filma već odavno prigrlila.

Ozbiljni politički i društveni konteksti očitovani u konfliktu između Xaviera te njegove ideje kako mutanti pripadaju među ljude i Magneta s vizijom rata vrsta itekako analiziraju korijene predrasuda i netolerancije u prvim filmovima. Kada je bivši redatelj Singer pričao o borbi mutanata, od kojih svaki posjeduje jedinstvenu mutaciju i nadnaravne moći koje su ujedno meta straha i prijezira društva koje ne prihvaća da su drugačiji, očito je otkrivao, kao autani gej, osobnu strast za problemima koji prate autsajdere. U nekoliko je navrata otvoreno i progovorio kako kvaliteta filmova proizlazi upravo od tih pitanja: Mogu li mutanti biti prihvaćeni u društvu? Jesu li prijetnja poretku i treba li ih eliminirati?

Tako je i sa ‘First Class’ u kojem su negativci među mutantima, neshvaćeni unutar svoje grupe, u mom viđenju veći pozitivci od Xaviera i njegove trupe. Dok Mistique tijekom filma uporno ponavlja „Mutant i ponosna“ istodobno se boreći sama sa sobom i prihvaćanjem svog vizualnog identiteta, Magneto parafrazira ovogodišnji slogan Zagreb Pridea „Budućnost je naša“. Miroljubivi Xavier s druge strane drži kako će, unatoč promjenama koje slijede, anonimnost mutantima pružiti najveću zaštitu iako je sam aut a oprezan i kod autanja drugih.

Da zaključim, radi se o uratku kojeg će ljubitelji Singerovih djela i originalnog stripa prigrliti a gejevi i lezbijke razumjeti. No, ovo nikako, unatoč snažnim metaforama, nije dugometražni ‘It Gets Better’. Upravo suprotno, ovo je dugometražni Zauzmi stav i bori se.

Moram priznati da bi nakon ove Vaughnove vizije moja lojalnost prije legla Magnetu.