autor:

Ljeto je ono doba godine kada lezbijke jednostavno podemone. Sunce u njima budi mnoge osjećaje koji nisu samo seksualne prirode, nego su potreba za zrakom, rekreacijom, prljavštinom i prirodom. Osobno, moram odmah napomenuti, prezirem bilo koji od ovih navedenih oblika potreba. Priroda je u redu, ali samo ako me od svih vremenskih nepogoda štiti krov nad glavom te ako imam wc u kojem se mogu ljudski opustiti dok obavljam fiziološke potrebe koje, eto, svi imamo.

Nažalost, jedna sam od rijetkih koja tako razmišlja. Mnoge od njih, ako ne i sve, užasno pate na riječ i na sam čin kampiranja. Znam da vam to svima zvuči poznato. Budimo realni, kampovi su super mjesto za zbarit nešto, a higijenski uvjeti ionako i nisu bitni na takvim mjestima jer lezbijka u kampu nije samo lezbijka, ona je ujedno i kamperica koja je jedno s prirodom. Pokušavam trenutno svoje tijelo spriječiti od toga da se nakostriješi na samu pomisao o tom jedinstvu s prirodom – bubetinama, gljivicama od kamperskog tuša, lošeg šatora i ostalo.

Moram dakako napomenuti da je kampiranje s prijateljicama lezbama jedno zanimljivo i neponovljivo iskustvo koje već tipično završava s drametinama, alkoholiziranjem, varanjem, rušenjem šatora, odlaženjem, dolaženjem i na kraju velebnim krajem kampiranja jer su se sve nakon par dana “zadovoljstva bivanja u prirodi” krvnički posvadile i zaratile oko džepnog nožića koji im je, uz svu opremu koju imaju, bio jedini alat s kojim su mogle išta izrezati ili skuhati.

Koliko god da sam užasnuta idejom kampiranja kao takvog, moram opisati što prolazim posljednjih deset godina sa svojim dragim Rodom. Moj Rod je također lezbijka i zahvalna sam joj do groba što jest jer zbilja ne znam kako bih ja jadna sama koračala kao jedini lezbo predstavnik u familiji – olakšava mi svakodnevnu muku bivanja muff muncherom. Moj Rod, najdraži, najpametniji i najdivniji je tipična uspješna lezbijka. Poslovna po danu, a nepodnošljiva u ovo doba godine. Rod svake godine, baš u ovo predsezonsko doba dobije luđački sjaj u očima, pali kompjuter i druži se s Googleom do kasnih noćnih sati. Što radi? Lagano je pogoditi nakon ovog uvoda. Proučava proklete kampove sa fascinacijom dostojnom znanstvenika koji je upravo otkrio lijek za rak ili neku drugu opaku bolest, naručuje kamp opremu iz vojničkih dućana i izrađuje detaljnu GPS rutu kojom će se kretati duž cijele jadranske kamperske obale.

Moj Rod ima najbolju moguću kampersku opremu jer nije dovoljno samo kampirati, potrebno je kvalitetno kampirati na nekom zabijenom otoku bez struje, pitke vode, dućana, a o internetu se ne usudim ni razmišljati. Naravno, uloviti će si hranu, a kako je moj Rod poprilično nabrijana na robinzonstvo kao takvo, ne bih se čudila da u svoj automobil nagura i agregat koji bi komotno mogao upogoniti jedan prosječan koncert Metallice, Rammsteina ili nekog benda koji guta enormne količine struje. Moj Rod nije tipična kamperica. Ona i njene lezbo kolegice navukle su se na kampiranje prije mnogo godina kada su se prvi put kolektivno uputile u Motovun.

Motovun je mnogim lezbijkama samo takav izgovor za alkoholiziranje i uživanje u filmovima, a obično i označava početak opsesije s tim prokletim kampiranjem. Rod je naravno prvu godinu apsolutno skeptično kupila šator u Kauflandu za nekih stotinjak kuna i uputila se u avanturu života s još desetak svojih lezbi. Taj Motovun označio je početak kraja. Kao što je i bilo za očekivati, oprala ih je kiša, veseli Kaufland šator je promočio i Rod se vratila iz Motovuna nabrijanija no ikad da iskusi kampiranje na puno bolji način i da se još više zbliži sa svojim prijateljicama dok čekaju ispod kišobrana da voda za Talianette više zakuha – stvaran događaj. Ti događaji su potegnuli kupovinu novog šatora za kojeg je dala čak 500 kuna ako se dobro sjećam. Idući Motovun je samo dokazao kako cijena ponekad nije bitna ako na šatoru piše da je Made in China. Takvi šatori otkažu poslušnost već nakon prve jače kiše – Rod je to naravno otkrila na onaj teži način. No jedno ljeto je bilo posebice specifično, naročito zato jer je Rod nakon dugotrajnog nagovaranja uspjela uvjeriti mene i moju tadašnju djevojku kako je kampiranje u Motovunu nešto predivno. Teoretski, nama je samo trebao prijevoz do Istre jer smo ionako namjeravale “kampirati” u jednom stanu u Puli. Same pripreme za put nisu slutile na dobro. Nismo baš pretjerano pričale o kampiranju kao takvom niti o opremi koju je Rod pobožno skupljala već godinama jer mene takve stvari zaista ne zanimaju niti sam uopće imala u glavi u što bi se mogao njen auto pretvoriti već dva dana prije puta. Nekako mi je u glavi oduvijek bilo da je za uspješno kampiranje bitan jedino dobar šator, dobro kuhalo i hrpetina strpljenja da se ne poubijate s frendicama lezbijkama dok se stišćete u tom prokleto premalom šatoru dok vas rojevi komaraca nemilosrdno srču.

Put je prošao tako da sam glavom pridržavala paviljon koji su Rod i njena tadašnja kupile u Bauhausu jer im je prijateljica koja je ranije od svih došla u kamp rekla kako nije ulovila mjesto u šumi, a kamoli u hladu. Naravno dosjetile su se kako je baš sad sniženje tih prokletih paviljona u Bauhausu, a treba nekako utrpati kutiju od dva metra i kusur u prosječni auto. Bauhaus je oduvijek prepoznavao potrebe moderne hrvatske lezbijke. Hvala ti Bauhause, put mi je bio nadasve ugodan s koljenima na bradi i paviljonom koji bi me na svakom zavoju lagano nokautirao.

Zaključiti ću samo jedno nakon groznog puta po istarskom ipsilonu dok sam glavom pridržavala paviljon, a ispod nogu mi je bio šator koji je imao namjenu da im glumi ormar – kampiranje je noćna mora. Nakon što nas je njihova lezbo frendica dočekala znojna od vrelog motovunskog sunca, glave omotane u majicu natopljenu vodom i sa sjekirom u ruci koja joj je služila kao oružje protiv kradljivaca sijena, moj Rod i njena tadašnja su u tren oka nabavile mačetu i ponosno raskrčile pola motovunske šume kako bi napravile mjesto za desetak lezbi koje su se došle malo zabaviti. Izdržala sam u tom paklu ravno dva sata te sam plačući klečala da ja moram i trebam u civilizaciju. U ta dva sata napale su me bube svih oblika, boja i vrsta, pokupila sam žešći oblik sunčanice i k’o za vraga dobila menstruaciju i blagu dijareju koja me prisilila da se družim s najgorim izumom čovječanstva – TOI TOI wc-om. Da, kampiranje vas prisili da obavljate veliku nuždu u tom leglu bakterija, smrada i nelagode. Još jedan razlog zašto mrzim kampiranje i zašto, hvala bogu, nisam tipična lezba.

One imaju opremu vrijednu par desetaka tisuća kuna koju su marljivo sakupljale po raznim sniženjima. Lezbe kamperice toliko pate na tu opremu da im je bitnije imati šator veličine luksuznog stana nego jelo za naredna tri mjeseca što će biti na tom velikom lezbo putu sjedinjenja s prirodom. Uloviti će neku ribu. Vrlo je zanimljiva činjenica da su već toliko evoluirale da zauzmu skoro pa pola otoka sa svojom opremom, slažu si kuhinju od praktičnog plinskog roštilja i kuhala, čak i obližnje drvo preimenuju u kupaonicu dok na donje grane ponosno instaliraju prijenosni kamperski tuš. Zna se, kako je sve u znaku prirode i prirodnog, normalni tijek događaja je da nakon što nabave apsolutno sve potrebno za luksuzno kampiranje, krenu s perverzijama. Znam po svom Rodu. Moj Rod je krenula s nosačem za bicikle. Normalno je da se neće kretati po zabitom otoku s autom, dosta često ide na otoke gdje su auti zabranjeni te je logično da je najbolji način rekreacije na otoku, osim plivanja, seksa i svađanja, bicikliranje. A neki dan, iznenađenje. Otvorila sam ormar u kojem Rod drži svojih sto milijuna šatora, baklji, solarnih svjetiljki, citronela i ostalih potrepština i suočila sam se s novom akvizicijom. Rodu nije dovoljno da ima apsolutno sve što je potrebno za kampiranje. Rod je kupila jebeni kajak.

To je tek početak kraja jer će sad ostale lezbijke ljubomorno nabaviti još bolju opremu od Roda. Rod mora imati najbolju opremu, to je pitanje prestiža, a kako jedna od njih nabavi nešto novo i posebno, tako sve to moraju imati. I tako u krug.

Stavila sam jednom na papir sve troškove tih kampiranja. Cifra do koje sam došla bi meni i mojim najdražima osigurala pola godine bivanja na nekom egzotičnom i dalekom otoku dok me prelijepe domorotkinje masiraju od glave do pete i hrane egzotičnim voćem. A one sve su to odbacile kako bi se tjedan, dva, a ponekad i tri patile u prenakrcanom kampu i jele neprobavljivu hranu. Kampiranje, jednom riječju, saka.