Prideovi kao zrcalo društva
autor:
Lice mržnje čini se, podjednako je od države do države. Uzdignute ruke, grimasa na licu, te šaka varijabilno sa srednjim prstom ili u nekom obliku fašističkog/nacističkog/ekstremističkog pozdrava, popularno u ovim krajevima nazvanog mjerenje kuruze.
Dok smo s jedne strane prije 2 vikenda imali 2 jako različite slike povorke ponosa u Splitu i masovnog Pridea u Rimu, prizora koje je čak usporedila i pravobraniteljica za ravnopravnst spolova Gordana Lukač Koritnik, narednog vikenda je država zadržala dah u iščekivanju hoće li se ona splitska slika ponoviti. Nije, i svi su se sretno vratili kućama.
Odnosno, točnije je za ustvrditi da se nije ponovila na ulicama Zagreba. Za vrijeme najmasovnijeg zagrebačkog Pridea ikada, odvijala se povorka ponosa u Budimpešti. A dokumentirani prizori evocirali su zbivanja sa splitske rive: dimne bombe, ekstremisti, kornjače koje zadržavaju gomilu.
Zašto nam je bitan prizor s budimpeštanskog Pridea?
Budimpešta je održala nekoliko mirnih Prideova. Jačanjem ekstremističkih grupa promijenilo se lice mađarskog društva – a tako su se promijenile i fotografije koje prikazuju zbivanja na Prideovima. Jer skupovi poput povorki ponosa odraz su društva i okoline u kojoj se povorka odvijala.
Pregledavati sretne i šarene slike s Pridea održanog u vlastitoj državi ispunjava osjećajem ponosa, pa čak i patriotizma. Kako Pride međutim traje samo jedan dan u godini, a životi svih LGBT osoba godišnje traju 365 dana, ista se paralela može povući za homofobiju. Te opet, jednako tako, i za podršku.
Naime, homofobija, diskriminacija i nasilje nad LGBT osobama neće prestati zbog uspješnog Pridea. A kako smo su subotu imali priliku posvjedočiti velikoj podršci građana našoj borbi za ljudska prava – ta će podrška biti potrebna u konstanti, a ne iznimci realiziranoj zbog sveprisutnosti LGBT tematike u javnom i medijskom diskursu nakon Splita.
Podrška naših strejt sugrađana još je potrebnija svih onih dana kada se ne održava Pride, podrška koju će oni ostvariti u razgovoru sa svojim obiteljima i prijateljima, te koju će demonstrirati osudom svake diskriminacije kojoj će posvjedočiti. A jamačno će svjedokom toga biti.
I tek onda možemo računati na to da slike napadnutog Pridea u Splitu neće ponovno u domaćim i svjetskim medijima nositi naslov: ovo je lice hrvatskog grada. Na naslovnoj slici članka piše “Ovo nije Split”. Ja u biti ne vjerujem ni da je to zbilja Budimpešta, kao što i slika u članku koja prikazuje prizor sa splitske rive – stvarno lice Splita nije.
Komentirajte!