autor:

Posljednji medijski razvikani slučaj otete lezbijske aktivistice iz Sirije, pokazao je još jednom da internet krije puno više potencijalnih problema nego što se misli.

Nije toliko apsurdno da su ‘civilni’ korisnici interneta popušili foru, ali masovna histerija koju su širile velike svjetske (a i Hrvatske) medijske kuće graniči s apsurdom. Da nitko od tih poznatih i renomiranih medijskih kuća nije osjetio potrebu provjeriti ip adresu s koje su slane aktivističke poruke mlade sirijske lezbijke, s obzirom na njihovu težinu i važnost u trenutnoj situaciji u toj zemlji, nije lako za povjerovati. Sramota 1 – kredibilitet medija 0.

Dokonog škotskog oženjenog četrdesetogodišnjeg studenta(!) i aktivista Toma MacMastera, koji je ukrao tuđe slike s Facebooka (i to baš Hrvatice iz Rijeke)i izmislio sirijsku lezbijsku aktivisticu da poveća čitanost bloga (njegov osobni nikoga nije zanimao), ‘iznenadila’ je pompa koju je izazvala ‘otmica’ Amine Abdallah Araf al Omari, tj. njega. Kao objašnjenje za otmicu, nakon ogromne medijske potrage za otetom aktivisticom, izjavio je da je išao na odmor u Tursku pa nije htio da njegovi čitatelji ostanu zakinuti za ‘informacije’. Rekao je da bi ju ‘oslobodio’ čim bi se vratio kući. Ljudska glupost je zaista beskonačna.

No nije on jedini. Još jedan biser dolazi nam iz lezbijske online zajednice, čak je i povezan s blogom ‘Gay djevojke iz damaska’. Paola Brooks, četrdesetogodišnja osnivačica lezbijske web stranice LezGetReal, ‘outala’ se kao pedesetosmogodišnji fizikalac iz Ohaja, Bill Graber. Zanimljivo je to da je ‘Amina’ bila aktivna na toj web stranici prije nego je pokrenula blog ‘A gay girl in Damascus’. Koliko se još muškaraca predstavlja blogno kao lezbijske aktivistice i žena kao fatalni muškarci, ne zna nitko osim njih samih.

Ova dva slučaja nisu krađa identiteta nego lažni identiteti koji u principu nisu kažnjivi. Nedavni slučaj prave krađe identiteta, koji se dogodilo u Hrvatskoj pokazuje na što su sve ljudi spremni zbog povrijeđenog ega i koliko je u biti riskantno objavljivati fotografije i detaljnije informacije o sebi online. Zadranin je zbog odbijenca ukrao poznanicama fotografije s interneta, otvorio lažne profile pod njihovim imenom, i zdušno se trudio ukaljati im ugled i prikazati ih kao izuzetno promiskuitetne. S obzirom da je kao posljedica njegovog postupka bačena ljaga na dotične djevojke i još štošta, zakucala mu je i policija na vrata.

Kad smo već kod kucanja policije na vrata i interneta, još uvijek je u svježem sjećanju mladić iz Dalmacije oko čijeg se razloga privođenja na obavijesni razgovor policija nije mogla dogovoriti dva dana. Prvo da je prijetio Papi (jednim statusom), pa su onda pretragom kuće našli oružje njegova oca što s njim nema nikakve veze. Oružje u kući je vrlo rijedak slučaj u dalmatinskom zaleđu. S druge strane, na Facebooku je bila osnovana grupa koja je javno i bez ikakve mogućnosti krivog shvaćanja, širila mržnju spram LGBT populacije i pozivala na fizičko rješavanje tog ‘problema’. Imala je nešto manje od 8000 članova kada su je izbrisali. Policija se do sada nije izjasnila o niti jednom ‘kucanju’ na vrata nekome od tih nekoliko tisuća podržavatelja javnog poziva na linč, iako su se stotine ‘učlanile’ i pisale pod imenom i prezimenom. Naravno da ime i prezime na internetu ne znači i da se zaista ta osoba nalazi iza tog imena i izjava, ali to se lako provjeri. Naročito kada su ti dostupni svi podaci o toj osobi.

Pojavom interneta povezanost među ljudima i širenje znanja dobili su do tada neviđeni zamah. Ali, ljudi kakvi već jesu, morali su i to pokvariti. Nacrte za izradu kućne bombe u šupi nije teško naći, kao ni sve što treba za kuhinjsku proizvodnju metha. Pedofilija je dobila neslućeni zamah, a snuff filmići (najčešće snimke čečenskih terorista kako noževima likvidiraju ruske zarobljenike) su se šerali umiješani u zipane foldere s gay filmićima. Teoretičari zavjere, šovinisti, rasisti, psihotici svih vrsta, boja i uzoraka, dobili su novo područje za širenje svojih poremećenih pogleda an svijet. Krađe identiteta su krenule vrlo brzo. Prvo su bili u igri razni programčići koji su se zakukuljili u nečiji komp i krali podatke vlasniku. Pa su počeli e-mailovi raznih kćeri, princeza i sličnih potomaka bogataša iz raznoraznih afričkih i južnoazijskih zemalja, koji su zahtijevali ili parsto dolara ‘pomoći’ da ili pobjegnu iz zemlje ili prebace desetke milijuna na druge račune (naravno da bi dobri Samarićanin dobio dio tog kolača), ili su iz istog razloga ‘prebacivanja’ tražili broj računa primateljeva e-maila. Koliko je ljudi nasjelo na to, nikada nije javno objavljeno, ali unatoč činjenici da je javnost upoznata s takvim vidom prevare, ti i slični ‘dobitni’ mailovi i dalje stižu. Većina imena koja se navode u tim mailovima zaista je prava, no sumnjam da ti ljudi znaju za što se njihovo ime koristi.

Najrašireniji vid internetske prevare identitetom zasigurno su raznorazne stranice za upoznavanje. Iz iskustva prijatelja stalno se ponavlja ista priča. Iz online opisa bi se očekivao, ako već ne Brad Pitt, a ono bar Javier Bardem, no na kraju se pojavi Danny De Vito. Očekuješ sportaša, a dođe obrnuti trokut. Kaže da je diskretan, a u stvari je neurotični suprug. Mnogi traže aktivca, a dođe im, kako to lijepo jedan moj poznanik kaže, ‘leptirić’. Davno je propala ona stara ‘What you see, is what you get’, jer je stvoren photoshop. Nestao je onaj slatki element otkrivanja, jer se sve ‘zna’ puno prije prvog dogovora. I vrlo često završi razočarenjem.

Koliko je internet koristan za čovječanstvo, toliko je i štetan. Samo treba biti pametan i ne nasjedati na nečije psihoze, laži ili uljepšavanja istine.