autor:

Marino Čajdo

Top 15 osoba 2010. :

Barbara Matejčić

Rođena u Splitu, zbog studija na Filozofskom fakultetu otišla u Zagreb gdje je ostala i živjeti. Prve novinske tekstove objavljivala je u rubrici kulture, a nakon niza godina u dnevnom novinarstvu jedino se nikada nije bavila crnom kronikom i sportom. Usred financijske krize 2009. Prelazi u slobodne novinare, piše za dnevne novine, mjesečnike i internet portale poput H-altera i Cunterviewa i po Hrvatskoj i regiji uglavnom o tzv. društvenim temama ljudskih prava i fenomena. Povremeno uređuje knjige te radi za dansku mrežu za istraživačko novinarstvo Scoop.

Ovo su samo neke od crtica iz životopisa Barbare Matejčić, novinarke malo kome unutar zagrebačke LGBTIQ zajednice koja prati društvena zbivanja nepoznate; a ukoliko ime i ne odzvanja u ušima na neki od njenih tekstova ste zasigurno naišli u posljednjih godinu dana. Prvi kontakt s queer temama je imala u Vjesniku prije sedam-osam godina u rubrici kulture, negdje u vrijeme kada se pojavio Queer Zagreb festival. Trenutno je u Berlinu na dvomjesečnoj stipendiji Fondacije Heinrich Böll.

Popričali smo s Barbarom o tome kako je biti freelancer u novinarskom pozivu a k tome i pisati o temama koje se rijetko otvaraju u hrvatskom društvu na korektan i nestereotipizirajuć način; otkud višegodišnji interes praćenja LGBTIQ tema te kako, u svom dugogodišnjem neposredno novinarskom iskustvu, vidi položaj seksualnih i rodnih manjina u Hrvatskoj.

---

Termin koji se veže za tvoj posao je „slobodna novinarka“. O kolikoj se slobodi uistinu radi kada je u pitanju odabir tema o kojima želiš pisati?

Pridjev slobodan ili slobodna kod novinara prvenstveno znači da nisu vezani za jedan medij (a u novije vrijeme, s masovnim otkazima novinarima, ”slobodan” postaje najčešće prihvatljiviji termin za ”nezaposlen”), a tek onda eventualno i da imate slobodu raditi ono što želite, što je rijetkost u Hrvatskoj. S osobnim stupnjem profesionalne slobode sam poprilično zadovoljna otkako sam ”slobodnjakinja” i ne mogu se žaliti zbog cenzure ili odbijanja tema, ali vjerojatno zbog toga što surađujem s medijima s kojima sam ”sigurna” – znam što i kako rade i oni znaju isto to u vezi mene. S druge strane, radim i za neke strane medijske mreže, što mi omogućava da ne moram na sve strane u Hrvatskoj nuditi svoje tekstove i dovoditi se uopće u situaciju da razmišljam o kompromisima. Tako da sam neka vrsta unutarnjeg gastarbajtera koji kupuje domaću slobodu inozemnom valutom.

S obzirom na teme koje obrađuješ, susrećeš li se ponekad s cenzurom dijelova sadržaja teksta? Koji bi medij posebno istakla kao otvoren k temama ljudskih prava i drugih o kojima se malo do nedovoljno piše?

Što se ”velikih” novina tiče, moje ograničeno iskustvo je bilo pozitivno, gotov tekst bih ponudila i objavili bi ga bez ikakvih izmjena, no problem je što kod nas nije uvriježeno da slobodnjaci stvarno cirkuliraju medijskim tržištem, da surađuju s medijima koji su međusobno konkurentni, da nude svoje tekstove bez da imaju neku posebnu ”ulaznicu” u taj medij… Kao i štošta drugo, i mediji u Hrvatskoj funkcioniraju plemenski: vole da ste im autorski lojalni bez obzira što vam ne daju ni plaću ni stalan honorar i morate znati nekoga na ”višoj” poziciji kako biste uopće ostvarili neki kontakt.

Ako bih morala navesti jedan medij koji je otvoren za različitosti, a pritom nije usmjeren na određenu publiku, onda bih se ograničila na internetski magazin H-alter. Ono što H-alter koči u širenju ili produbljivanju ”područja borbe” je nedostatak novaca, a ne skučenost uređivačke politike.

Na kojojim si temama prošle godine najviše uživala raditi?

Najviše me zabavljalo raditi novinarsko istraživanje o muškim hetero prostitutkama u Hrvatskoj, koji se znaju naljutiti kada ih tako zovete jer misle da je biti ”žigolo” nešto sasvim drugačije. Oko mjesec i pol dana prošlog ljeta sam tragala za njima i razgovarala s njih pedesetak, a sve je krenulo od toga što sam na inozemnim internetskim stranicama nailazila na podatak da je Hrvatska jedno od poznatih odredišta za ženski seksualni turizam u jugoistočnoj Europi pa me zanimalo što stoji iza toga jer ne postoje nikakvi podaci koji bi to potvrdili. Pokazalo se da Hrvatska nije raj za žene koje se žele zabaviti i pritom platiti, ali i da postoji iznenađujuće velik broj muškaraca koji žele biti žigoli. Zanimljivo je da su uglavnom spremni na svaku varijantu seksualne prakse, ali redom odbijaju mogućnost istospolnog seksa, s tim da pritom nitko nije imao nikakav homofobni komentar.

Među tekstovima koji su mi pak bili važni su oni o tekstilnim radnicama u Kamenskom i njihovim osobnim pričama, što sam radila netom prije nego što su stupile u štrajk glađu i postale opća tema u Hrvatskoj; te tekst o transeksulnim osobama u Hrvatskoj koje su u različitim fazama tranzicije, a diskriminira ih zakon prema kojemu im u rodnom listu stoji vječna napomena da su promijenili spol ili ime, što onda može biti problem kod ostvarivanja prava na rad, na zaštitu privatnosti, na sigurnost… No ono što mi je bilo važno pokazati tim tekstom jest da sve te tri osobe s kojima sam razgovarala imaju zapravo pozitivno iskustvo, da su prihvaćene i u obiteljima i na poslu i da žive onako kako žele.

Živjeti otvoreno svoj seksualni identitet…

Često si prisutna na događanjima unutar LGBT zajednice, bilo radi istraživanja ili neposredne podrške. Koji je uzrok tvom profesionalnom i privatnom interesu za LGBT zajednicu?

U mom okruženju, onom koje biram i u kojem se dobro osjećam, ”strejteri” su zapravo u manjinskoj poziciji, ali ne mogu točno razlučiti što je bio prije – takva konstelacija privatne sfere ili profesionalni angažman u vezi LGBT tema. Vjerojatno su se preklopili, a sigurno je da su ta prijateljstva pojačala profesionalni impuls. Ne znam točno kako, točnije zašto se dogodilo da je većina mojih prijatelja, pogotovo muških, gej, ali rekla bih da to ipak nije slučajno. Vjerojatno je to povezano sa ženskom (mojom) pozicijom u konzervativnom (hrvatskom) društvu i time što i sama osjećam opresiju heteronormativnih standarda.

Pokušat ću posredno objasniti dvama primjerima: nedavno mi je u Berlinu kolega novinar, koji je u kasnim četrdesetim godinama, na prvom službenom sastanku usput rekao da živi s partnerom, iako to nije imalo veze s našim razgovorom. Malo nakon toga mi je također berlinski novinar rekao da će za Božić pokloniti kćeri karte za Svjetsko prvenstvo u ženskom nogometu koje se 2011. održava u Njemačkoj. Kći mu ima osam godina, igra nogomet uglavnom s dječacima i odlična je nogometašica. Kada je to rekao, nije slegnuo ramenima i nasmiješio se u značenju ”A što ću, valjda će je proći”, a mogao je, prijatelji smo. Te dvije situacije – izrečenog i neizrečenog – govore o društvu u kojem se stvari ne prešućuju u strahu od predrasuda i, s druge strane, ne izgovaraju se olako te iste predrasude. Nije nemoguće da se obje situacije dogode i u Hrvatskoj, ali to je vrlo rijetko. Privatno se nadam da će ih biti sve više, a profesionalno pokušavam ubrzati taj proces.

Koji će društveno-politički ili kulturni događaji iz 2010. po tvom mišljenju imati dugoročno pozitivan učinak na LGBT zajednicu i ostvarivanje prava?

Nekoliko je dobrih događaja iza nas za koje se nadam da će imati dugoročan učinak. Istaknula bih četiri: to što su udruge pokrenule prve udružne tužbe zbog diskriminacije na osnovi spolne orijentacije, to što je ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko konačno osudio zločin potaknut homofobijom i nazvao ga zločinom iz mržnje, to što su Queer Zagreb, Zagreb Pride i LORI zajednički osnovali Centar za LGBT ravnopravnost koji bi trebao djelovati na području cijele zemlje i što je predsjednik Josipović primio organizatore Zagreb Pridea, kao prvi tako visoko rangirani domaći političar koji je to napravio. Stvari se miču otprilike kao i vlakovi u Hrvatskoj: sporo i sa zakašnjenjem, ali barem idu u dobrom smjeru.

U kojem si segmentima svjedočila najvećoj diskriminaciji LGBT osoba u društvu; te na što bi institucije i NGO sektor posebnu pažnju trebao obratiti u nadolazećem razdoblju – posebno kada uzmemo u obzir da se radi o izbornoj godini, godini zatvaranja pregovora s EU, i čuvenog poglavlja 23?

Mislim da su LGBT osobe ugrožene u svim segmentima života, pogledajte samo rezultate bilo kojeg novijeg istraživanja, onog GONG-ovog o mladima ili CMS-ovog o diskriminaciji, na primjer. Naravno da postoje pojedinci koji ne mjere svoj život tim zastrašujućim postotkom homofoba u našem društvu i žive sasvim slobodno i otvoreno, ali uvijek se radi o nekoj borbi, o tome da se izlažete riziku od moguće negativne reakcije na poslu, u obitelji, pri susretu s policijom, liječnikom, susjedom, bilo kim… Živjeti otvoreno svoj seksualni identitet u Hrvatskoj slično je kao biti na čelu Povorke ponosa u Zagrebu: uvijek možeš očekivati da će ti netko pljunuti u lice.

Nevladine organizacije bi trebale iskoristiti izbornu godinu, a pogotovo hrvatsku nervozu oko pristupanja EU, da što više nameću teme koje su im važne i da zaobilazno, zahvaljujući lobiranju u tijelima EU, ”pritisnu” domaće institucije da makar provode ono što su potpisale i zakone koje su donijeli.

A mediji?

Mediji su napravili neki pomak nabolje, posebno se to vidjelo oko Povorke ponosa ove godine, i po broju medijskih priloga i po novinarskom pristupu temi. No naravno da se događa i jako puno propusta, za koje mislim da prvenstveno nastaju iz neznanja, a ne iz neke određene namjere. Kao i građani, ni svi novinari ne znaju prepoznati kada diskriminiraju, a još manje kada se služe stereotipima. Ono što možda vidim kao najveći problem u medijskoj slici Hrvatske čak nije kako mediji pristupaju određenim temama ili stigmatiziranim skupinama, već što to ne rade, što takvih sadržaja nema dovoljno, što se različitost praktički nikako ne prezentira. Osim kada se radi o nekoj pojedinačnoj konfliktnoj situaciji, jer je tendencija cijelog novinarstva da se fokusira na incidente, pri čemu se onda perpetuira obrazac po kojemu se određene skupine povezuju s društvenim problemima, dok se ignoriraju ključni uzroci nejednakosti i diskriminacije.

Foto: Facebook