autor:

admin

Queer Festival 2009. iznjedrio je nekoliko sjajnih predstava i performansa. Petoro autora, pet različitih pristupa, pet vrhunskih umjetnika, jedan vrhunski doživljaj koji visoko podiže letvicu za sva buduća Queer događanja.

Jedan od tih umjetnika je Raimund Hoghe čija je svaka predstava ritual pokreta i osobna meditacija na glazbenu podlogu. Domaća je publika 2006. godine imala priliku vidjeti njegovu koreografiju i interpretaciju poznatog baleta Labuđe jezero u dirljivoj predstavi Swan Lake, 4 Acts, a prošle je godine Hoghe nastupio s predstavom utemeljenom na poznatom glazbenom motivu, Ravelovom Boléru.

„Teško je uspoređivati dva komada jer su vrlo različita – to je potpuno različita priča i povijest, ali naravno, oba su dio mojeg univerzuma i moje estetike. I oba su vrlo popularna glazbena djela – i za mnoge ljude klišej. Na primjer kad ja kažem Bolero, mnogi ljudi razmišljaju o ženama i muškarcima odjevenim u crvene haljine i crna odijela koji igraju uobičajenu heteroseksualnu priču o privlačenju i žudnji. Ja imam drugačiji život i stoga drugačiji pogled na komad kao što je Bolero. Mi smo jedna žena i pet muškaraca na pozornici i mi se ne usredotočujemo na muško / ženske subjekte“, pojašnjava Hoghe.

U njegovom je radu glazba neobično važna. „Glazba za komad se uvijek razvija tijekom proba i u ovom primjeru početna točka je bila Ravelov Bolero“, prisjeća se Hoghe. No uskoro je, kako kaže, otkrio druge bolere, primjerice one južnoameričke. Pronašao ih je, tvrdi, i u djelima Guiseppe Verdijaa i Čajkovskog. Dio Hogheove trupe surađuje s njime dugi niz godina. „Prekrasno je nastaviti raditi s nekim plesačima. Na primjer Ornella, Lorenzo i Nabil su bili već u Swan Lake, 4 Acts, a i s Emmanuelom sam radio tri različita komada – to znatno olakšava rad. Razumijemo jedni druge sve više, nisu nam potrebne probe za velike diskusije. Oni znaju kako ja radim i znaju što ja tražim – i oni su slobodni misliti i osjećati kako žele“, tvrdi Hoghe.

Sličnu je plesnu viziju podijelio André Masseno, brazilski koreograf, plesač i performer koji u svom radu voli obitavati na nejasnoj razmeđi suvremenog plesa, kazališta, performansa i likovne umjetnosti. Uz takvu široku geografiju zahvata njegovog scenskog interesa treba spomenuti i konstantno zanimanje za seksualnost i propitivanje rodnih granica. Na zagrebačkom je Queeru Masseno nastupio s predstavom Billboard Body Machine koja za polazišnu točku uzima medijski stereotipizirano muško tijelo, odnosno tijelo kakvog akcijskog heroja, snažno, lijepo i poželjno, tijelo koje se lako prodaje, jer je nametnuto kao ideal kulture u kojoj je fizičko (naj)bitnije.

„Brazilski suvremeni ples je u porastu od prošlog desetljeća, premda se taj vid umjetničkog rada razvijao još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Može se primijetiti mnogo vrsta istraživanja u brazilskim suvremenim plesnim produkcijama, to jest, neke umjetnike koje zanima istraživanje mogućnosti pokreta tijela i druge koje više zanima presjek između suvremenog plesa i drugih umjetničkih uzoraka s njihovim specifičnim razmišljanjima o tijelu. Neki radovi vode dijalog s plesnim naslijeđem, a drugi s body-artom, performansom i/ili konceptualnom umjetnošću. Međutim, moja je primjedba samo način razjašnjavanja trenutne situacije suvremenog plesa u Brazilu, jer poznato je da se ta dva spomenuta načina istraživanja miješaju tijekom procesa stvaranja u suvremenom plesu“, pojašnjava Masseno. Kako kaže, suvremenim se plesom bavi od 1996., kad je pozvan u suvremenu plesnu grupu, premda je njegov umjetnički temelj gluma. „Od tada sam se prestao baviti teatrom i počeo se posvećivati učenju plesa“, kaže. Ali tri godine kasnije shvatio je da mora započeti vlastita plesna istraživanja. „Uobičajeno, moji radovi su solo predstave premda to ne znači niti da ja ne surađujem s drugim suradnicima niti da ja ne razvijam rad s drugim umjetnicima“, pojašnjava ovaj umjetnik. Glavna je odlika njegovih djela rad sa rodom i tijelom. Počeo je s prvim solo djelom pod nazivom „ana/grama“ (1999) u kojoj problematizira žensko tijelo na pozornici.

„Premda problematiziram rod i tijelo u plesu, trenutačno preferiram izlagati vlastito tijelo opasnosti, predstavljajući se kao brazilski queer umjetnik i prezentirajući svoja razmišljanja o seksizmu i ekonomskoj moći koja je vezana na tijelo putem kontroliranih praksi“, kaže Masseno za kojeg je problematizacija roda i spola izrazito politički čin. „I ta je problematizacija još više politička kad se usredotočim na svoja osobna tjelesna iskustva. Moja je politika dekonstruirati neke slike i razmišljanja o rodu i tijelu koje se smatraju normalnim u društvu, i mnogim umjetničkim praksama također – zašto u biti ne? Također želim miješati dijelove informacija o heteroseksualnim i homoseksualnim predodžbama, staviti na raspravu sliku tijela ne samo onu rasprostrtu masovnim medijima, nego i onu koja se može naći u povijesti umjetnosti, raspravljati kako jedinstveno tjelesno iskustvo može prekinuti ili, u najmanju ruku, umanjiti socijalne naljepnice o tijelu. Netko može zamijetiti da ja također govorim o seksualnosti. Problematizirati seksualnost na pozornici također je moja umjetnička politika, jer ja ne razdvajam rod, seksualnost i tijelo u svojim solo radovima. Oni su povezani kad ja stvaram i izvodim“, tvrdi Masseno.

Britanac Dominic Johnson također testira vlastite granice boli, privikavajući se na nju prateći ritam glazbe i svoga tijela na crvenim svjetlom obojanoj sceni. On svoj rad voli nazivati i campom, a ako camp razumijemo kao pretjerivanje, kao što nam pojašnjava Susan Sontag, onda je performans Transmission možda i najlakše okarakterizirati kao spektakl melankoličnog pretjerivanja.

„Volim predavati i uživam u konceptualiziranju mog rada i ideja za raznu publiku, bilo da je ona učenici, umjetnici, studenti ili ‘obična’ publika. Podučavam čitav niz stvari što uključuje i seminare o povijesti performansa i vizualne kulture, a držim i satove prakse live arta“, pojašnjava ovaj svestrani umjetnik.

Tijelo ga fascinira jer su „tijela zbrčkana, naginju propadanju, i zahtijevaju puno brige“. „Ne vjerujem u ‘toleriranje’ različitosti – parafrazirat ću Gorea Vidala, čovjek podnosi glavobolje, a ne ljude – tako da smatram da različitost, a osobito homoseksualnost, treba slaviti“, tvrdi Johnson.
Za svoj rad tvrdi da je „camp„ koji obožava, posebno u kombinaciji s katastrofom. Zato koristi roza svjetla, dim mašine, suspenzore, šljokice i sve što svjetluca. Koristi i rimske kacige jer je prije dekriminalizacije homoseksualnosti gay erotika često koristila antički imaginarij ne bi li imala povoda za prikazivanje oskudno odjevenih mladih muškaraca. Kako kaže, fascinira ga bol. „Mislim da je bol krucijalna za queer kulturu barem na dva načina; povijest queera u dvadesetom stoljeću JEST povijest katastrofe, od Oscara Wildea do AIDSa koji je pokosio ogroman broj queer života. Drugo, u UK, odnos bivanja queer i SM je imao posebno mučnu povijest; još je uvijek tehnički ilegalno ozlijediti tuđe tijelo, unutar performansa ili seksualnog čina, ali heteroseksualna osoba još nije bila osuđena za takvo djelo. Odnos bola i queera je prilično složen. Performans koji uključuje bol u seksualno obojenom, queer ili neuobičajenom kontekstu nužno je obojen tim naslijeđem“, kaže Johnson.

Bugarin Ivo Dimčev koreografiju „Pariz“ stvorio je posebno za bugarskog plesača Christiana Bakalova, koji inače pleše kod Jana Fabrea i koji već skoro dvadeset godina živi u – Parizu. Predstavu je Dimčev napravio prema svojim, kako sam kaže, miješanim iskustvima s tim gradom, s njegovim centrom, s njegovim stanovnicima. Grad koji zrači nonšalancijom i lakoćom istovremeno gušeći svojom opterećujućom poviješću i težinom, ostavlja duboke tragove u svijesti svojih imigranata, a suvremeni ples istočnog dijela Europe često ovisi baš o imigraciji. Paris je predstava jakih osjećaja, otpora i pripitomljavanja.

Dimčev se bori s etiketom radikalnog umjetnika. “Ja ne znam što u biti tim ljudima koji me nazivaju radikalnim znači biti radikalan. Moji prvi nastupi često su bili ekstremni u izvođačkom pogledu, izrazito napeti i otuđeni, ponekad. koristim umjetnu, ali i pravu krv na svojim nastupima – sve to bi mogao nekome biti dovoljan razlog da me nazove radikalnim. Za mene je, međutim, situacija različita. Za mene je radikalna umjetnost nešto što bi propitivalo gledateljska očekivanja, što gledatelja postavlja u nesiguran položaj. Ja ne mislim da to činim – mislim da sam previše drag prema publici. Stoga se ne bih nazvao radikalnim, ali mi se sviđa kada me ljudi tako zovu – to me čini posebnijim i dobro je za PR”, kaže Dimčev.

I plesač i koreograf, Dimčev  kaže da se konstantno preispituje kada nastupa u vlastitom djelu. „A kada radim s drugim ljudima puno više propitujem što bih ja rado vidio na pozornici. Tako da to u oba slučaja zvuči egoistično. Ali, to su u svakom slučaju oprečne pozicije“, kaže Dimčev. Kako kaže, gotovo nikad ne radi s tekstualnim predloškom, nego radije potiče istodobno stvaranje oblika i teksta. „Pokušao sam koristiti predloške, međutim nikada nisam bio zadovoljan rezultatom. To smanjuje autentičnost djela… čak i kada se radi o prelijepom tekstu. Ne razumijem zašto ljudi još rade izvedbe Shakespearea ili Čehova. Mnogi od tih umjetnika po meni u biti nemaju ništa za reći, pa se oslanjaju na ta velika imena, i očekuju da će i djelo biti veliko ako je ime veliko, ali u 99 posto slučajeva, radi se o istom dosadnom smeću“, oštar je Dimčev.

Što se tiče miješanja plesa, glazbe, vizualnih umjetnosti i kazališta, Dimčev pojašnjava da mu je „nemoguće kanalizirati se samo kroz kazalište, samo ples, samo glazbu ili samo kroz vizualne umjetnosti. Za mene su to sve iste stvari. Sve imaju oblik, vrijeme i prostor. I sve su povezane s mojim tijelom.“

Tijelom se bavi i francuski umjetnik Alain Buffard koji u predstavi „Good Boy“ ocrtava balans između vitalnost i bolesti. A predstava „Les inconsolés / Neutješni“ potresno je čitanje Goetheove pjesme Der Elkönig čijem su posljednjem stihu in seinen Armen, das Kind war tot pridodane još razornije  asocijacije. Utjeha se odnosi uvijek na vrijeme nakon nečega, na vrijeme koje će zamagliti sjećanje i tako ga učiniti podnošljivijim.

„Još me motivira vlastita želja, jer je ‘zeitgeist’ za svakog umjetnika otpor, gipki stav. Što se tiče ova dva djela, izrazito se razlikuje način na koji sam ih radio. Good Boy je moj prvi komad (1998.) nakon duge stanke mog djelovanja kao plesača. Pitanja koja su mi podupirala taj solo su vrlo jednostavna: Što mogu učiniti, fizički, kao plesač, nakon 7 godina neaktivnosti/apstiniranja od plesa? Kako mogu stati pred publiku? Koja je potreba zasvakim pokretom i koje je njegovo značenje? Kako se mogu suočiti kao HIV+ plesač sa plesom? Tema Les Inconsolés-a je bila probuditi neki otpor dijela publike. Konstrukcija i dekonstrukcija tijela, tinejdžerska seksualnost, intergeneracijska seksualnost, moguća incestuozna veza između oca i sina (s osobnim čitanjem Goetheove poeme Kralj Vilenjaka); provocirali su odbojnost za neke ljude. Čini se kako ovdje još imamo tabua“, pojašnjava Buffard.

Oba Buffardova djela mračna su, a on je, kako kaže, odlučio da djeluju na emocionalnoj razini i autobiografskoj. „Za predstavu Good boy, bio je to i pravi fizički izazov; ideja je bila da se predstava doživi na više razina, da se ova figura vidi kao perpetualni pokret bića, da govori: nema jedinstvenog načina da se vidi ovo tijelo; u brzoj se promjeni vidi ili dijete ili stariji kako puže na pozornici, u treptaju se oka može putovati od čovjeka do animalne forme. Samo da se kaže – ništa nije trajno i definirano“, tvrdi Buffard. A Les Inconsolés nije toliko mračan, kaže – sve do njegovog samog kraja. „Ono samo govori što djeca svakodnevno doživljavaju u svojim smiješnim igrama: uz ista pravila, situacija može vrlo brzo, postati jako nasilna, i jako senzualna; rečeno u jednoj riječi, to zovem biti živ“, pojašnjava Buffard.

Predstava Good Boy svojedobno je šokirala francusku javnost. „Kada sam predstavio predstavu Good boy 1998., nijedan francuski koreograf nije radio na AIDS-u prije, a tijelo koje sam prezentirao bilo je jako slabo, lomljivo i ne-glamurozno. Većina novinara iz homoseksualne zajednice bili su šokirani“, prisjetio se Buffard.

Foto: QueerZagreb/Darko Vaupotić