Ili, po naški – a jebeš sve, i čekanje…

– Komentar i malo poduke o ljudskim pravima: Igor Grabovac:

I tako, opet imamo priliku vidjeti kako Sabor podbacuje u prilici da napravi pravu stvar. Ponovno čujemo homofobne, i ako se usudim reći, idiotske izjave naših izabranih parlamentaraca. Na sreću, ovaj put bez heteronormativnog svemira i atomskih čestica.

LGBTIQ prava, pitanja i problematika su rak rana razvoja civilnog društva u Hrvatskoj, no političari i dalje po dobrom starom principu aktivnog ignoriranja nastavljaju. Ako ne govorimo o problemu, onda problema zasigurno nema. Ovaj put je problem koji se direktno tiče trans zajednice u Hrvatskoj. Zajednice koja je, zasigurno, najmanje vidljiva od svih LGBTIQ slova. Imali smo priliku biti jedni od prvih koji svojim pozitivnim primjerom pokazuju pravi put ostatku svijeta, no mi smo o tome odbili uopće i razgovarati.

Često se u ovakvim prilikama hvatam Protugala. Zemlja koja je prije 3 godine tek legalizirala pobačaj, a danas u samo 3 godine ima nove i progresivne zakone koji, najvažnije, pokazuju tendenciju napretka što smo vidjeli i nedavnom odlukom po pitanju određivanja rodnog identiteta.

Kako to da se Portugalci ne boje manipuliranja rodnim identitetom? Zamislite si vi tu konfuznu situaciju kada horde trans ljudi odluči promijeniti svoje papire. Možda će tada i napokon naš prenapučeni državni aparat imati nešto za raditi.

Yogyakarta, it’s not just a city in Indonesia

2006. godine skupina uglednih stručnjaka iz područja prava i ljudskih prava na konferenciji u Yogyakarti jednoglasno je izglasala dokument koji se zove «Yogyakarta Principles». To je dokument koji uključuje 29 smjernica koji se direktno referiraju na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, a u primjeni se odnose isključivo na LGBTIQ osobe i njihova prava. Osim toga smjernice su praćene i detaljnim preporukama za vlade i naglašava kako svi imaju dužnost u promoviranju i zaštiti ljudskih prava. Predsjedavajući je bio prof. Michael O’Flaherty, a sudjelovali su i Mary Robinson, Manfred Nowak, Elizabeth Evatt, Amsa Jahangir i ostali.

Smjernice su po prvi put javno predstavljene 2007. godine na Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih naroda, a iste godine prof. O’Flahrety je objasnio: «Sva ljudska prava pripadaju svima nama. Svi imamo ljudska prava samo zato što postojimo, ne zato što smo homoseksualni ili heteroseksualni i nemaju veze s našim rodnim identitetom.».
Otkako su «Yogyakarta Principles» predstavljeni mnoge zemlje su ih hvalile i uključile u svoje programe i politiku. Od prosinca 2008. godine 66 zemalja svijeta prihvatilo je zaključak generalne skupštine UN-a kojom se osuđuju nepoštivanja ljudskih prava vezana uz seksualnu orijentaciju i rodni identitet.

Vijeće Europe se 2009. godine posebno obratilo na smjernicu broj 3 iz «Yogyakarte». Ona glasi ovako, a i osobno mi se čini prilično primjerena za danu situaciju:

Svi imaju pravo biti prepoznati kao osobe pred zakonom. Osobe različitih seksualnih orijentacija i rodnih identiteta će imati sve zakonske mogućnosti. Samo definirajuća seksualna orijentacija i rodni identitet je integralni dio osobnosti i jedno od najosnovnijih  aspekata samoodređivanja, dostojanstva i slobode. Nitko neće biti primoran na medicinske zahvate, uključujući i operacije promjene spola, sterilizaciju ili hormonalnu terapiju kao preduvjet za legalno priznavanje osobnog rodnog identiteta. Nijedan status, kao brak ili roditeljstvo, ne može biti oduzeto kako bi se onemogućilo legalno priznavanje rodnog identiteta osobe. Nitko neće biti izložen pritisku da skriva, potiskuje ili negira vlastitu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet.

Uz treću, meni su još osobno najdraže:

Smjernica 5: Pravo na osobnu sigurnost
Svi, neovisno o seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, imaju pravo na sigurnost vlastite osobe i državnu zaštitu protiv nasilja ili tjelesnih povreda, bez obzira dolazili ona od strane državnih dužnosnika, pojedinaca ili grupe.

Smjernica 24: Pravo na osnivanje obitelji
Svatko ima pravo na osnivanje obitelji neovisno o seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu. Obitelji postoje u raznim oblicima. Nijedna obitelj ne smije biti podložna diskriminaciji zbog seksualne orijentacije ili rodnog identiteta bilo kojeg člana obitelji.

Ostale možete sami pročitati u punom izdanju i popratnim sadržajima i na nekoliko svjetskih jezika na: http://www.yogyakartaprinciples.org ^[35], a kada vam je dosadno možete igrati igru: «Koliko ovih smjernica moja država priznaje?».

«Here you go; marriage. Now, shut up!»

Rečenica je koju je često koristila moja kolegica iz Amerike. Pokušala je naime prikazati slabo prepoznatu činjenicu kako je ostvarivanje prava samo jedan od koraka u normalizaciji života za sve ljude. To je zapravo prvi korak. Ljudima mora biti jasno da nakon izjednačavanja svih prava za sve osobe, LGBTIQ zajednica neće nestati. Nakon tog evolucijskog istupa, čeka još mnogo borbe kako bi se mentalni sklop ljudi promijenio. No, kako je to moguće? Najjednostavnije i najjeftinije rješenje jest upravo edukacija. Edukacija koja ne mora biti formalizirana u obliku nekog predmeta u kojem bi se djeci nešto tumačilo ex cathedra, gdje bi se pisali testovi i dobivale ocijene. Najbolje i najjeftinije rješenje bi bilo uključivanje NGO sektora u edukaciju, bilo kroz neformalna predavanja i radionice ili međuvršnjačke edukacije. Ovo je poduprto i mnogim rezultatima i iskustvima mnogih zemalja.

No to neće biti moguće još neko vrijeme, jer naši parlamentarci i dalje idu linijom aktivnog ignoriranja problema. A i sami znate kako je priznavanje da imamo problem prvi korak k rješavanju istog. Neki su, naime, to već davno priznali.

«Gdje, na kraju, počinju univerzalna ljudska prava? U malim mjestima, blizu doma, tako blizu i tako malenima da se ne mogu naći ni na jednoj karti svijeta. No, ona su svijet individualne osobe; susjedstvo u kojem živi; škola ili fakultet koji pohađa; tvornica, farma ili ured u kojem radi. To su mjesta u kojem svaki muškarac, žena i dijete traži jednaku pravdu, jednake mogućnosti, jednako dostojanstvo bez diskriminacije. Ukoliko ta prava nemaju smisla ondje, onda ona nemaju mnogo smisla igdje. Bez građanske akcije za pridržavanjem tih prava blizu doma, uzaludno ćemo čekati napredak u širem svijetu.»
Eleanor Roosevelt