autor:

Želim da počnu jebati, jer to je dobra forma za činiti ono, što najviše smeta one koji paze da nijedna ovca ne izađe iz stada.
Diana Pornoterrorista

Žene koje nas tjeraju da ih gledamo dok plaču, gole žene, žene koje nas navode da ih jebemo u javnosti, žene koje se dave u akvariju s plodnom vodom, žene koje se u trenutku žalovanja i suicida pretvaraju u muškarce, žene koje zahtijevaju i izjavljuju. I zastrašuju. Zastrašuju, ako ćemo to „orodniti“ i seksualizirati, i kao partnerice – zahtjevnošću, i kao mjesto identifikacije – jer tko ima hrabrosti biti takvom ženom?

Kada se koristi izraz „ti-i-ti napadaju“ u naslovu, često je riječ o prenesenom izrazu za najavu nekog upečatljivog događaja u kulturi. Međutim žene koje dolaze na Queer ove godine, uistinu napadaju – barem neke od njih. Španjolka Diana razvila je i čitav koncept „pornoterorizma“:

„Putem terora koje može uzrokovati nenormativno tijelo, nenormativan seksualni čin, ili seksualno ponašanje “lišeno” u društvu većinski striktno podređenom normama, želim izazvati također reakciju u onima koji nas cenzuriraju, drže nas bolesnima, delikventima, djecom zla.“ – kaže u svom manifestu pornoterorizma.

Je li vam neugodno dok gledate žene dok plaču?

Dvije žene posjetile su prije nekog vremena izložbu „Anatomija“ u pariškom muzeju čovjeka. Naišle su na izložak koji prikazuje ženu bez pola lica koja s onim jedinim, preostalim, okom plače. Pričica je to koja se zbilja dogodila, inače. Vjerojatno ima jako malo ljudi koje taj izložak ne bi duboko uznemirio, i to upravo zbog navedenih suza.

Suze na javnom mjestu uzrokuju skretanje pogleda, plač se smatra znakom nemoći, a osoba koja plače potiče na njeno patroniziranje, takvu ćemo osobu žaliti. A opet, naše ljestvičarsko društvo tu je ulogu pripisalo onima, koje naziva ženama. I često ti isti, ženama prozvani, tu će ulogu i prihvatiti – i biti će im neugodno dok gledaju druge, u kojima prepoznaju „žene“, dok plaču. Elena Cordoba i Silvije Calle odlučile su prisiliti gledatelje da zarobljeni u sjedala kazališta budu primorani ne odvratiti pogled – jer to u kazalištu ipak nije pristojno. I nije im ni to dovoljno, nego ogromne suze lijepe po svom razgolićenom tijelu u predstavi Žena sa suzom – što zvuči poput nekog melankoličnog teatarskog uratka, a neslutećeg gledatelja suočava s potresnim „potresima“ koji prikazuju proces, tijek i mijene plača – koji u svojoj prirodi nije nimalo rodno određena pojava.

Želite li da vam se gola žena smiješi?

Nećete to dobiti od Diane. Njezin pornoterorizam (kako se i zove njeno djelo) nije ulagivački, nego agresivan, gnjevan zbog nasilja koje doživljava:

„Naše seksualne prakse, naša tijela, naše senzibilnosti ne uklapaju se u strukturu i to nas automatski pretvara u neprijatelja.

To je ono što jesmo, NEPRIJATELJ. I kao takvi imamo se i ponašati. Moj rad ima namjeru putem umjetnosti preuzeti tu ulogu koju nam društvo pripisuje i koju ne samo da ne trebamo prezirati nego biti ponosni na nju. Mi smo monstrumi, jedino što nam preostaje je biti opasnima, činiti da se zaljulja, pa bilo i samo malo, stup njihovih najčvršćih vjerovanja.“

Silvia Costa (predstava „Odmaranje sjemena“) pak, neće prihvatiti motiv rađanja, ona kaže da je i proces prije nastanka rad. Ne preuzima ulogu roditeljice čovjeka, ona govori o radu koji se dešava prije nego se u njoj rodi ideja, zorno ga prikazujući fizički zahtjevnom koreografijom u akvariju koji se puni nekom verzijom organske juhe – i time inzistirajući da priznajemo čin njenog rada. Simona Sala (predstava „Pamti me!“), se u trenutku samoubojstva pretvara u predmet svoje žudnje, Eneju, u 18minutnoj agoniji rodnog pretapanja uz opetovani zahtjev da ju se zapamti.

Ove žene pred svojim zahtjevima stoje s izloženim licima, njihova obanžena tijela govore: mi smo tu! Ne povinujemo se tradiciji, odbijamo pravila – i gledajte nas, usmjerite pažnju, dok to činimo.

Pogledajte galeriju s umjetnicama ovdje: Klik!-na-link

Ne vrijedi nam biti samo ženama

Ostavljajući nas bez daha, nesigurne u vlastitu snagu pred demonstracijom ovakve moći, ipak nam neće biti dopušteno da ostanemo samo gledatelji. Ove žene traže od nas reakciju, a najviše od samih žena.

Diana u svom manifestu Transfeminizma doslovce poziva na pobunu, i zahtjeva ju od nas:

Ne vrijedi nam biti samo ženama. Politički subjekt feminizma “žena” za nas ima malo značaja, on je isključiv sam po sebi, zadržava se van lezbijki, trans, prostitutki, onih pod velom, onih koje malo zarađuju i ne pohađaju fakultete, onih koje vrište, onih koje nemaju papire.

Dinamitom razbijmo binarni rod i spol kao političku praksu. Slijedimo put kojim smo krenuli, “ne rađa se ženom, njom se postaje”, nastavimo uklanjati maske sa struktura moći, podjele i hijerarhije. Ako ne naučimo da je razlika muškarac/žena proizvod kulture, jednako kao i hijerarhijska struktura koja nas ugnjetava, osnažujemo strukturu koja nas tiranizira: granice muškarac/žena. Mi svi proizvodimo rod – proizvedimo slobodu. Argumentirajmo beskonačnim rodovima…

Zovimo na pobunu, na zauzimanje ulica, blogove, neposluh, na ne traženje dopuštenja, na stvaranje saveza i pravednih struktura: nemojmo se braniti, učinimo da nas se boje!“

I čini se da ju pritom ne zanima jesmo li to u stanju. Ali kaže da nas voli, zaključkom: volimo vas, mi društvo kurvi, lezbi, crnkinja i transfeministkinja.

Pogledajte najavni video festivala – vidjet ćete redom: Silviu Costu u akvariju, Dianu Pornoterroristu i Simonu Salu u njenoj transformaciji.