Komentar: Kalimero: Prosvjedi – klapa 1,2,3…

---

Uglavnom se svi sjećamo oko 120.000 ljudi koji su se bez posebnog organiziranja skupili davne 1996. na Trga bana Jelačića da bi poručili tadašnjoj vlasti: ‘Dosta je’. Zašto se to 2011. nije ponovilo?

Nije da nema razloga, ima ih itekoliko. Država grca u dugovima, industrija u raspadu, građani sve više padaju u neimaštinu, nezaposlenost je, već i onaj službeni dio (i oni koji rade bez plaće spadaju u kategoriju nezaposlenih), probila gornju granicu nakon koje postaje ozbiljan državni i socijalni problem. I nema tendencije zaustavljanja, jer sezonski poslovi nisu nikakvo rješenje. To su samo vidljivi razlozi zašto bi građani, po nekoj logici stvari, trebali biti u puno većem broju na ulicama nego 1996., kada je, usprkos tek završenom ratu, situacija bila (prividno) bolja. Prividno zato što se tadašnja kupovina socijalnog mira,zbog ekonomske krize koja je prije par godina zahvatila cijeli svijet, a time i Hrvatsku, pokazala kao direktan uzročnik trenutne situacije u državi.

Da li je premijerka legalno izabrana na to mjesto, ili kako neki na prosvjedima (ali i izvan njih) kažu ‘uredbom utamničenog premijera po sjevernokorejskom principu’, ostavljam za raspravu i dokučivanje onima čiji je to posao. Mene osobno više zanima zašto su prosvjedi, kada se realno pogleda, podbacili. Iako sam siguran da je svima nama već dosta prosvjeda, no s obzirom da se ovaj portal nije danonoćno bavio tom temom i nabrajao tko je kome što rekao i koga gađao jajima u koliko sati i gdje, možemo i mi jednom zastraniti.

Krenimo sa samozvanim vođom. Ivan Pernar je osoba koja tvrdi da je idejni začetnik FB  prosvjeda, iako postoje ozbiljne tvrdnje da sama ideja o takvom organiziranju prosvjeda nije njegova. On je s još samo dvije osobe izveo mali performans na Markovom trgu, koji je navodno, završio u ugodnom ćaskanju s premijerkom, koja je istima žalosnim glasom rekla kako neće imati za penzije. Navodno. Dakle, prvi ‘prosvjed’ je završio debaklom i potpuno nesuvislom izjavom. No to je tek početak njegovih performansa. Nepotrebno i iritantno provociranje policije, izjave koje nemaju veze s ičim suvislim te koje, onako usput, vrve iniciranjem nasilja (HDZ neće otići mirnim putem), šovinizmom (Petar Preradović je bio jedini Srbin kojemu se moglo vjerovati), kultom vođe (Nikada Vas neću napustiti), i sličnim glupostima poput izjave da ‘prije izbora treba staviti pod narodnu kontrolu HRT’, samo su mali dio njegovog opusa.

Groteskno ponašanje, davanje smiješnih izjava kojekakvim medijima, patološka potreba za nekakvom važnošću, maovski maratonski govori koji nikome osim njemu nisu bili povezani i suvisli i tijekom kojih su mnogi prosvjednici razočarano odlazili s prosvjeda, organiziranje prosvjeda u radno vrijeme, to su po mom skromnom mišljenju najveći razlozi zašto prosvjedi do sada nisu zahvatili veći broj građana Hrvatske. A sudeći po komentarima koji se daju iščitati po mnogobrojnim portalima, zainteresiranih ima puno više od desetak tisuća.

Drugi razlog bi moglo biti guranje desničarskih strančica i udruga koje koriste prosvjede isključivo kao političku predizbornu platformu. Tko spada u grupaciju koja uporno  (i uzaludno) maršira s parolama ‘Ne u EU’, zna se još od debakla sa ‘sirom i vrhnjem’. Činjenica je da je trenutno u državi puno više bitnijih i ozbiljnijih problema od pristupanja EU (koje će se dogoditi još za našeg života, tako bar tvrde, iako se baba Vanga vjerojatno ne bi složila) i činjenica je da samo pristupanje velikoj većini građana trenutno ne znači mnogo, jer moraju razmišljati što i kako sutra. Da je desna opcija u Hrvatskoj već godinama na političkoj margini, vidljivo je svakome. Krivo prezentiranje svrhe prosvjeda je zasigurno još jedan razlog zašto ljudi uporno odbijaju doći na takve prosvjede. Ljudi trebaju promjene, ne loše političke pamflete, podršku, ne skupljanje političkih bodova (jedini Lesarov kiks do sada).

Treći razlog je ideološka podijeljenost među organizatorima prosvjeda. Stara narodna kaže: ‘Puno babica, kilavo dijete’. A u ovom slučaju, babica je zaista puno. Prije tjedan dana razgovarao sam s dvojicom od organizatora prosvjeda, koji su mi pokušali objasniti stavove ‘građanske’ opcije među prosvjednicima. Slažu se da u jezgri prosvjeda ima nekih problema, ali da će se to u doglednoj budućnosti srediti. Smatraju da je ova Vlada s premijerkom Kosor na čelu, u potpunosti ignorirala ili negirala mehanizam referenduma, što im izgleda kao da idemo putem arapskih zemalja u kojima su do nedavno bile razne diktature na vlasti. To je zakonodavno bitna tema o kojoj Pernar nije zucnuo, što pokazuje njegov politički dilentatizam. Smatraju da je nacionalizacija banaka glup, infantilan i nerealan stav, te da je objava registra branitelja nužna zbog ogromne količine lažnih branitelja koji dosta opterećuju proračun. U potpunosti su spremni pružiti podršku seljacima u njihovim prosvjedima. Meni osobno ta tzv. građanska opcija, najviše odgovara, jer su jedini od te tri struje (oni, desnica i Pernar) koji imaju konkretne zamjerke Vladi i idejnog potencijala kako dalje. Ne sipaju prazne parole. No, izgleda da je njihov pokušaj konkretiziranja i rješavanja problema oko prosvjeda propao, bar sudeći po novom pojavljivanju Pernara i ‘Ne u EU’ pojedinaca.

Pojavila se nova zasebna grupa prosvjednika koji traže promjene. Uz antivladine prosvjede i seljake, sada prosvjeduju i novinari ‘Večernjeg lista’. Zanimljivo je da, iako su im problemi direktno i indirektno inicirani iz istog mjesta, ne djeluju zajedno. Nakon najave nekih braniteljskih udruga o organiziranom gledanju izricanja presude hrvatskim generalima u Haagu (iako je Ante Gotovina preko odvjetnika izjavio da mu nije jasno tko to organizira prosvjede tri tjedna prije izricanja presude, a organizatori u to, naravno, ne vjeruju) na Trgu bana Jelačića, mnogi se boje da se ne ponovi splitska riva, ali s puno gorim raspletom. HBK je samo još dodatno potencirao situaciju pozivom na molitvu i post svakog petka tijekom korizme, a sve u cilju oslobađajuće presude. Da su direktno povezani s skupom 15.4. govori i krunica koja dominira na plakatu kojim se na njega poziva.

Situacija u biti dobro pokazuje razjedinjenost građa Hrvatske. S jedne strane imamo dečka infantilne političke retorike koji se uporno gura tamo gdje nije poželjan, odmah do njega su grupice desničara koji forsiraju trenutno sporednu politiku na prosvjedima, nasuprot njih je lijevo-liberalna opcija građanskih udruga i studenata koji više pažnje obraćaju na pojedince nego na stranke, nezavisno od njih, neke braniteljske udruge guraju vodu na svoj mlin potpuno ignorirajući ogromne probleme u kojima se zemlja nalazi i forsirajući Haag koji nema nikakvog utjecaja na poboljšanje ekonomske situacije građana (predsjednik HVIDRA-e je član HDZ, pa to dosta objašnjava), seljaci se pak s treće strane traktorima bore za svoja prava, a sada su krenuli i novinari. Najopasnije u svemu tome je što premijerka i Vlada poprilično ignoriraju situaciju. I to ne samo prosvjednike nego i saborske zastupnike, koji su opetovano zahtijevali obraćanje premijerke glede situacije u državi.

A gdje je tu LGBT zajednica? Ni sim, ni tam. Činjenica je da je stranka na vlasti sa svojim koalicijskim partnerima vrlo uspješno dugo vremena stopirala razne zakone koji bi LGBT osobama garantirale više prava. Činjenica je da su članovi vladajuće stranke i njihovi koalicijski partneri u Saboru izrekli svakakve gluposti i uvrede na naš račun. Činjenica je i da sudstvo još uvijek nije izliječeno od predrasuda, što se moglo vidjeti na primjeru sutkinje u slučaju Mamićevog homofobnog ispada. Činjenica je da je ovakva Vlada štetna i za LGBT zajednicu, između ostalog, i da nam je u interesu njena smjena. Ali pod koju cijenu.

Ovakva politička kakofonija u kojoj svaka organizacijska grupa vuče na svoju stranu, a koja trenutno vlada u organizaciji prosvjeda diljem zemlje, teško će izroditi neki pozitivan pomak. Za ikoga.

Foto: online-zagreb.hr