autor:

Život u metropoli, ili u bilo kojem drugom većem gradu ukoliko podrazumijeva odvojenost od ostatka obitelji, za gejeve i lezbijke posebno, označava period slobode i nesputanosti; posebno kada je u pitanju izražavanje vlastitih identiteta. Nažalost mnogih u toj situaciji, radi se o periodu koji ne traje čitavu godinu.

Dolaskom lipnja ili srpnja mnogi su od nas suočeni s prisilnim povratkom u sredinu iz koje dolazimo, nerijetko onu konzervativnu u odnosu na trenutno boravište, a jednako često među obitelj i prijatelje kojima uopće nismo aut. Ovo razdoblje, za one koji imaju nešto više sreće trajati će tjedan do dva, no za većinu se radi o mjesec ili čitavom ljetu te nije odmor kakvog su zamišljali. Dolaskom doma, i rujanski ispitni rokovi se čine kao bolji spas i kada vas čeka po pet-šest ispita.

Što, dakle, karakterizira ove boravke. Pa, kako je zabavno primijetio jedan od dopisnika portala The New Gay, niz je prilika koje su identične za sve: majka će primijetiti kako smo nabacili kile, baka će prigovarati kako smo premršavi i da nas treba uhraniti, otac će kolutati očima i prigovarati pri pogledu na studentski indeks a braća i sestre će se smijati kako se sada odjednom čudno oblačimo. Naravno, trebati će i paziti dužinu rukava da se ne bi vidjela nova tetovaža ili piercing a mimo svih ovih univerzalnih primjedbi, stvar je ponešto problematičnija ukoliko ste kvir. Bez izbora, česta je i najlakša solucija povratak u ormar. Onaj privremeni ljetni.

A on uključuje štošta: od izbjegavanja pitanja o ljubavnom životu do kasnonoćnog skajpanja s društvom iz grada. Zatim sakrivanje majica Zagreb Pridea, jer vam u njoj „ne smije pasti na pamet izaći pred susjede“ (kako mi je jedne godine majka prigovorila). Dolazi do prisilnog vraćanja u uloge s kojima se ne identificiramo, koje smo odbacili, koje nam ne pripadaju. Pregrizemo jezik kada netko nabaci homofoban komentar u društvu ili drugi neprikladan komentar. I brojimo dane dok vrućina ne splasne, spakiramo torbe i konačno opet možemo disati.

Kako sam odrastao (a i dobar dio ljeta provodim) u Splitu, recimo da osobno balansiram između ormara i ne ormara. Premda nikad nisam skrivao svoj identitet potreba za povratkom u ormar nametnuta mi je tek nakon autanja roditeljima kojima su odjednom posjeli svi dijelovi puzzle na svoje mjesto. Odjednom nosiš preuske hlače, imaš prečudnu frizuru, nosiš majice koje ne smiješ al eto, bar ne depiliraš noge.

Srećom, trauma nikada nije bila nepodnošljiva, iz svog ljetnog ormara ponekad sam bacao i više nego što sam trebao upravo zbog konzervativne sredine u kojoj sam se našao, i to ne pred homofobima, već samim pederima i lezbama koji se vlastitih identiteta u mom gradu još uvijek boje.

Taj je balans, između gej friendly okruženja i onog u kojem se treba skrivati i suzdržavati, jedini način da dočekamo kraće dane i manju žegu u zraku, da spakiramo torbe i konačno opet možemo disati!