U ponedjeljak je Ken Mehlman, bivši predsjednik jednog od komiteta republikanske stranke i jedan od najvećih zagovaratelja ukidanja svih povlastica LGBT osobama za vrijeme predizborne kampanje predsjednika Busha 2004. godine u svom govoru u saveznoj državi New York molio državne senatore da podrže glasom ‘Za’ prijedlog zakona o istospolnom braku.
Ništa iznenađujuće za čovjeka koji već mjesecima donira novce u pro-LGBT projekte i fondove kako bi se iskupio za mračnu prošlost u Bushevoj administraciji, koja osim što mu je donijela milijune na bankovni račun jest i omraženost među svakim dostojanstvenim pederom i lezbijkom u SAD-u, a i svima donekle upućenijim u američku politiku, pa tako i mene početnika.
I ništa tu ne bi bilo čudno da i sam Mehlman nije gej, autan tek pred nešto manje od godine dana, podigavši veliku medijsku prašinu i navukavši još veći bijes zajednice koja nije mogla vjerovati da su tako ljigava anti-gej lobiranja proizašla iz usta jednog pedera; ukoliko ima dostojanstva tako se i nazvati.
Mehlman je ujedno i republikanac najviše dužnosti koji se autao, a o njegovoj priči smo pričali već i prije (iskopao sam OVO sinoć iz arhive i razveselio se kako sam to pametno tada sročio pa pročitajte).
Osim što ga njegove akcije u prvom redu pokazuju kao političara bez kredibiliteta, koji se radi novca odriče i vlastitog identiteta i budućnosti, a potom okreće istome; komentari na recentni change of heart su u najmanju ruku negativni. Jedan od njih na portalu Queerty kaže da je ovaj akt, unatoč tome što ga pozdravlja u ispravljanju zla kojeg je počinio, jednak tome da osuđeni silovatelj donira nešto novaca lokalnom centru za žrtve kako bi se iskupio. Drugi, dovitljiviji, drže da će oprostiti Mehlmanu ukoliko to uključuje prdež u lice stotinjak puta.
Je li borba za gej prava dovoljna za oprost
Mnogi će se zapitati zašto. Iako je inicijativa u svakom slučaju pohvalna te je treba potaknuti, treba li čovjek ikakav oprost prije ili da bi uopće učinio pravu stvar, posebno u ranoj fazi promjene svojih stavova i praksi. I dok se oprost Mehlmanu u nekoj skorijoj budućnosti teško može očekivati većina se slaže kako je lobiranje za bračnu jednakost u državi New York dobar početak iskupljenja.
Povijest je pokazala, a i naši izbori za homofoba desetljeća, da gejevi i lezbijke teško zaboravljaju štetu koja im je nanesena od pojedinaca (najbolje očitovanih u primjeru jedne Lucije Čikeš ili Miljenka Manjkasa) čitavoj zajednici, te se i djela onih koji se naizgled popravljaju pomno prate (takvih primjera nažalost domaćih i nemamo).
Možda da se, na kraju krajeva, Mehlman svih tih godina grčevito nije trudio da sroza prava LGBT zajednice na minimum sada ne bi ni imao toliko posla u popravljanju već učinjenje štete za koju je svakako dijelom odgovoran.
šupak je pička budućnosti ako glavu poseremo.