FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Mračna drama uz koju se smijemo

objavljeno:

19. 11. 2010.
Mračna drama uz koju se smijemo

autor:



Novi festival na zagrebačkoj sceni Festival Nu:Write Theatre festival otvoren je u utorak svjetskom premijerom predstave  „Stealing Sweets and Punching People“ (Krasti slatkiše i udarati ljude) Phila Portera.

Najvažnije pitanje koje predstava otvara tiče se posesivnosti kao jedne od posljedica, amožda i sastavnih dijelova ljubavi. Zadržati neku osobu uz sebe i imati je samo za sebe poriv je koji se često zna pojaviti kako u obiteljskim (majka-sin, otac-kćer) tako i u romantičnim odnosima. U prvoj polovici predstave tematizira se očeva posesivnost; njegova želja da zadrži šesnaestogodišnju kćer koja se sprema za sastanak s dečkom kulminira kad  je zaključava u WC-u. U tim trenucima lako je prizvati Ibsena i njegovu dramu „Lutkina kuća“ pri čemu je odnos muža i žene transponiran u odnos oca i kćeri. Za Micka je Emily još uvijek njegova mala curica kojoj podrezuje vrhove kose, kupuje haljinu neprimjerenu njezinoj dobi i njeguje koljeno nakon ozljede. No, u drugom dijelu predstave dolazi do obrata, njih dvoje zamjenjuju uloge. Kada Mick započinje vezu s kćerkinom šeficom, usamljenom ženom koja očajnički žudi za ljubavlju, Emily je spremna na sve kako bi ih rastavila. Emilyna ekstremna teatralnost i dječja naivnost, iskričava rječitost i emotivna labilnost ono je zbog čega predstavu nećemo lako zaboraviti. U tijelo odnosa Micka i Emily duboko je urezan bolni gubitak. Osoba čiji je nedostatak vjerojatno i učinio odnos oca i kćeri pomalo neobičnim, da ne upotrijebimo neku jaču riječ, jest Emilyna majka odnosno Mickova žena koja je stradala i to Emilynom krivnjom. Iako bi površan pogled mogao „Steeling sweets and punching people“ vidjeti kao predstavu o prešućenom zlostavljanju, na što aludiraju neke sekvence predstave, ona je puno više od toga. Podsvjesni strahovi i nerazriješene traume, usamljenost i ljubav koja može biti teška i razorna, seksualno i emotivno sazrijevanje, mala i velika ludila samo su neke od tema kojih se predstava dotiče.

Uz toliko mračnih tonova, drama ipak uspijeva biti izrazito duhovita. Scenarij je odličan, a gluma, osobito Katie Elin-Salt u ulozi Emily, vrhunska. Dva ipo sata s jednom pauzom prošla su za tren. Režiju predstave potpisuje Vicky Jones, a za svjetlo i scenografiju koja je dosta jednostavna, ali funkcionalna zaslužan je Florence Hendriks. Pisac drame „Steeling sweets and punching people“ Phil Porter višestruko je nagrađivani dramski i TV pisac i libretist. Ranije je surađivao s brojnim uglednim kazališnim kućama, a trenutno radi u kazalištu Royal Shakespeare Company gdje piše dramu te priprema Shakespeareovu „Oluju“ u lutkarskom izdanju. Svi koji su pogledali njegovu predstavu mogli su se osvjedočiti kako je za dobru predstavu najvažniji živ scenski dijalog. Stoga nije ni čudo što su ga organizatori Nu:Write festivala angažirali da održi interaktivnu radionicu „Scenski dijalog“.  Na primjerima iz najboljih britanskih drama, ali i na tekstovima samih polaznika pokušao je pokazati kako napisati dobar dijalog.

Ako se London može činiti daleko i nedostižno, predstava „Steeling sweets and punching people“  i ostalih dvadesetak predstava sedam britanskih kazališnih trupa na ovom debitantskom izdanju Nu:Write festivala donose makar dašak britanske nove drame i obećavaju vrhunski kazališni užitak.


Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

OMG!
Opasno Mudre Gej-novosti




Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Kosmogina
Pitchkanterije


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike