autor:

Uživljavanje u neku ulogu, situaciju ili stanje koje nikada nismo doživjeli pripada kategoriji koja graniči s nemogućim. Kako je imati osamdeset godina i cijeli život iza sebe teško je zamisliti jednom dvadesetogodišnjaku. Kako je biti žena ili još bolje crna žena sasvim sigurno nije lako predočiti jednom bijelom muškarcu. Ili, kako je biti ubojica onome tko nije ubio.

Sedam trominutnih filmova nazvanih „Animirani umovi“ koja se mogu pogledati na ovogodišnjem Animafestu nastoje ući u mozak ljudi koji pate od neke psihičke bolesti – agorafobije, psihoze, poremećaja u prehrani, opsesivno-kompluzivnog poremećaja, manične depresije, samoranjavanja i Aspergerova sindroma. Budući da koriste stvarna svjedočanstva  bogata slikovitim opisima, „Animirani umovi“ uspijevaju gledatelja makar i na par minuta uvući u nimalo lijepe svjetove, približiti mislima i osjećajima onih koji pate od nekog oblika mentalnih poteškoća. Da, uspijevaju gledatelju pružiti mogućnost da svijet ugleda tuđim očima.

Društvo generalno ima malo razumijevanja za bilo koga tko je drugačiji od većine ili prosjeka što često vodi do zabluda i predrasuda, a put od zabluda i predrasuda do diskriminacije iznenađujuće je kratak. Upravo je to bio povod za stvaranje tog edukativnog animiranog niza. Iako ljudi s psihičkim poremećajima čine manjinu  prema psihički zdravim ljudima, njih uopće nije malo. Slabo je poznata činjenica da će jedan od četvero ljudi u prosjeku tijekom svog života patiti od nekog psihičkog poremećaja. No, gledajući filmove shvatit ćemo još nešto. Ljudi su previše slični da bi se njihove psihe i njihovi mentalni sklopovi potpuno razlikovali te vjerojatno nema osobe koja u svjedočanstvima ovih ljudi neće prepoznati neke vlastite strahove, misli i postupke.

A sad se poigrajmo igre zamišljanja. Pokušajte zamisliti da otvorite novine i mislite da se sve što je u njima napisano odnosi na vas osobno ili da slušajući radio u autu pretpostavite da se DJ obraća direktno vama, a da svaka pjesma ima skrivenu poruku upućenu upravo vama. Zamislite da svaki put kada napuštate kuću morate po nekoliko puta provjeriti da su svi prozori zatvoreni, da su svi uređaji isključeni iz utičnica i onda još potrošiti dva sata kako biste zaključavali vrata, odlazili i vraćali se provjeriti jesu li sigurno zaključana. Zamislite sad da vam rezanje i gašenje cigareta po tijelu ili bacanje niz stepenice više od svega drugoga pruža osjećaj da ste stvarni, da ste dio svijeta. Zamislite da unosite sve manje hrane, ali ne kako biste izgledali bolje ili ušli u manji konfekcijski broj, nego kako biste na svijetu zauzimali manje mjesta, postali nevidljivi i naposljetku nestali. Zamislite da ne možete napustiti kuću usprkos gladi koja vas mori jer odlazak do supermarketa je gori od posjeta paklu.

Redatelj Andy Glynne školovao se za medicinskog psihologa pa mu nije bila strana kompleksnost različitih psihičkih stanja. Nakon što je našao mlade ljude koji su bili spremni progovoriti o svojim bolestima, snimio je intervjue koji su postali sinopsisi za filmove. Kako su filmove crtali različiti animatori, oni se poprilično razlikuju jedan od drugog, no svi vizualni prikazi vjerno prate izrečena svjedočanstva.

Između nagrada koje su filmovi primili ističu se Nagradu za najbolji obrazovni film na Festivalu animiranog filma u Nizozemskoj 2009. te nagradu Srednjoškolsko obrazovanje u sklopu Dječje nagrade BAFTA 2009. Uz ove se crtiće nećete opustiti, no svakako pripadaju onoj skupini koju trebate/morate pogledati. Ako ste propustili neku od njihovih projekcija tijekom animafest-tjedna, pođite u nedjelju u 13: 00 u Kino Tuškanac na njihovu besplatnu projekciju.