autor:

Ines Kotarac

Empress Stah londonska je fetiš carica čiji su nastupi vizualni spektakli na rubu blasfemije i političke korektnosti. O svom nam zagrebačkom nastupu u sklopu festivalske produkcije queer cabareta Red Room, koji je provokativni spoj iznimnog cirkusa, uvrnutog humora, nove burleske i suvremenog varijetea, nije željela otkriti puno. Posjetitelji će saznati sasvim nove razloge zašto su dijamanti najbolji prijatelji svake djevojke.

---

Reci nam nešto o tome kako si se uopće počela baviti performansom? Čime bi se bavila da ti život kojim slučajem nije krenuo u tom smjeru?
Sve što radim imalo je veze s mojim osobnim životnim iskustvima, to dolazi iznutra. U ranim devedestima bila sam dio underground scene u Sydneyju, to mi je otvorilo pogled prema Dragu, Fetishu i Queer performansu te stilu života koji dolazi sa tim. U nekom trenutku sam na pozornici sam se počela baviti pjevanjem na play back, body paintingom i play piercingom. Golotinja mi već tada nije bila neugodna, zbog mojeg ranijeg iskustva s poziranjem umjetnicima i plesanjem u peep showu. Par godina kasnije, prijateljica me pozvala da joj se pridružim na tečaju trapeza i to mi je bilo kao dolazak doma. Meni je to što radim najprirodnija stvar na svijetu. Da se ne bavim ovim,  vjerojatno bih se vratila na fakultet i završila svoj studij ekonomije ili studirala pravo ili alternativnu medicinu.

Što najviše voliš u svom poslu? Uzbuđenje, publiku, adrenalin…?
Ovisna sam o adrenalinu!!! Volim raditi na novim predstavama, učiti nove trikove, dobivati nove kostime, dogovarati nove nastupe, biti u backstageu s drugim performerima, dobivati komplimente od publike, putovati po svijetu i vrhunac koji doživim na završetku performansa.

Zašto si ti, Australka, odabrala London kao grad u kojem ćeš živjeti i raditi? Što te je toliko kod njega fasciniralo? Da li ti je ispunio očekivanja?
Oduvijek sam željela živjeti u Londonu, od kad se mogu sjetiti, još prije nego sam bila dovoljno odrasla da shvatim da inozemstvo nije samo London. Volim ekscentričnost ljudi koji žive i nastupaju u Londonu. Postoji ogromna vitalna zajednica koja podržava alternativnu kulturu, a čak se može reći da je alternativa široko prihvaćena u društvu u cjelini. Ritam grada je brz, ljudi su otvoreni i, na sreću, nije previše vruće ni previše sunčano.

Teško je opisati i definirati tvoju izvedbu; radi se o mješavini više žanrova. Ipak bi li nekako pokušala?
Možda bi se moglo reći da je prepornografska za Cirkus, prešarena za Fetish, prezabavna za Live Art, preavangardna za burlesku. Moj rad je ponekad humorističan, blasfemičan, pornografski, bezbrižan, izazovan, camp, politički nekorektan i iznad svega zabavan.

Što planiraš izvesti u Zagrebu? I na koji način bi to mogli definirati kao queer kabare?
Izvodit ću svoj zračni performans ‘Ruže su mrtve’ i svoj kabare ‘Zlatna zvijezda’. Kako je to queer performans? Ne bih ih htjela pokušati odrediti, ali mogu reći da uključuju golotinju, dijamante, ruže, velike količine zlatnih šljokica, aluziju na seks, komediju i puno više.

Čak devedeset posto svojih prihoda trošiš na performance. Kad bi imala golemu količinu novca za napraviti svoj performans iz snova, kako bi izgledao?
Događao bi se u bestežinskom stanju, performeri svih vrsta bi komunicirali sa hologramima i 3D virtualnom scenografijom, a kostimi bi bili toliko bolno ekstravagantni da bi se Lady Gaga rasplakala od ljubomore.

Što te čini sretnom?
Moji prijatelji i obitelj. Nove cipele i šeširi. Vježbanje i dobra hrana. Nevjerojatni kostimi. Putovanja i performansi. Moj život.

Kad budem imala 50 godina, želim…
…se i dalje baviti onim čime se sada bavim.

 

Foto: Perou