autor:

Na gotovo pa tjednim bazama jakih domaćih mainstream medija u prilici smo svjedočiti nadasve interesantnom prikazu LGBT osoba, najčešće pod kategorijom „homoseksualci“ (nerijetko u samom naslovu), kojima se, kako je ovih dana urednica portala zanimljivo primijetila, pikanterijama iz osobnog života pokušava pridodati veća važnost nego li ju vijest sama po sebi uistinu ima a time i pridonijeti čitanosti. Tek samo na polovici tjedna, a već smo imali prilike čitati (i to u sportskim rubrikama!) o tome kako je poznata svjetska skijašica Anja Person navodno lezbijka ili gledati naslove koji vrište o tome kako će nas na nadolazećem cenzusu ispitivati „jesmo li homoseksualci“ iako sami tekst u niti jednoj svojoj rečenici ne spominje navedeno pitanje. Zar sam spomen na LGBT populaciju u uredničkim umovima temu oboji u žuto svaki put kada se na naslovnicu ne može staviti neki novi detalj iz Severinina ljubavnog života?

Kada je politika u pitanju također je dobrodošlo pronaći kakav gej detaljčić. Tako se, kada se spominje islandska premijerka bez obzira na kontekst teksta obavezno spominje kako se radi o lezbijki (k tome u gej braku), kada dolazi strani državnik Westerwelle se priča o njegovu ljubavnom životu s partnerom no da nam se pojavi na primjer jedan straight ministar vanjskih poslova nećemo čitati o njegovu privatnu životu s djevojkom, ženom i godišnjim odmorima s djecom i psom. Irskog kandidata za predsjednika Davida Norrisa i talijanskog za premijera Nichi Vendolu (između desetak do petnaest drugih nam jednako nepoznatih) također je izuzetno bitno predstaviti hrvatskoj javnosti upravo zbog toga što će još jednu naciju voditi autani peder; što bi bilo posve okej da nam uz njih predstave i kojeg protukandidata s programom. Da nam vodeći mediji ne služe kao glasilo vladajuće koalicije, u istom bi kontekstu bilo bar donekle zabavno čitati tekstove o bivšem premijeru.

Vijest s naslovnica je bila i kako je upravo gay vojnik na Lady GaGa CD-u prokrijumčario tajne podatke za WikiLeaks, a gejevi koji su doputovali do Dubrovnika na godišnji odmor kruzerom su dobili svoju vlastitu fotogaleriju dok su se zagrljeni slikavali s vidikovca i šetali Stradunom. I ne staje samo tu. Zar je uistinu moguće da mediji toliko loše barataju terminologijom da se na jednom portalu nalazi galerija „Izbor za prvog filipinskog gay mistera“ u kojoj nema fotografije niti jedne osobe koja se rodno izražava kao muškarac već samo transrodne i transseksualne osobe koje se u naslovu spominju kao „transvestiti“?

The only worst thing about being talked about is…

Ipak, primijetiti moramo kako se prikaz LGBT osoba i tema ipak razlikuje kod pojedinih medija, a još više kod pojedinih autora koji na sebi svojstven način pristupaju temama – bilo u pozitivnom ili negativnom kontekstu. Stavimo li sa strane tu ljigavu difamaciju povremeno se i može izvući neka pozitivna vijest. Konkretan primjer njemačkog ministra, ako ništa, daje koliko toliko korektnu sliku situacija u drugim zemljama – gdje je suživot istospolnih partnera u nekom od oblika registriranih partnerstava sasvim uobičajen i prihvaćen; a na generalnoj razini na kojoj se društvo nalazi nije neuobičajeno da osoba s „homoseksualnim sklonostima“ dospijeva na visoke državne pozicije bez da je ta činjenica koči u napredovanju.

Oteti se dojmu kako bi se o LGBTIQ temama na mnogo konkretniji i manje senzacionalistički način moglo pisati kada bi postojala urednička volja je nemoguće. I najbenigniji tekst na naslovnici može, zahvaljujući uređivačkoj politici, dobiti najodvratniji mogući naslov i fotografiju a izjave sudionika biti izvučene iz konteksta ili upotrijebljene samo u onim dijelovima kojima to za tekstove odgovara. A uistinu bi za promjenu bilo lijepo pročitati kakav afirmativan i za zajednicu ohrabrujući tekst koji neće doći od svega šačice novinara nekoliko puta godišnje i to u terminima kada gay zajednica navodno bombardira i nabija na nos parade i okupljanja. Koliko god da nam je vidljivost potrebna i bitna, biti bačen u lavlje jame kako bi se narod zabavljao, dobio skupinu za šikaniranje i skrenula pozornost s drugih gorućih tema, pošteđen ljigavog populizma prilikom pisanja bi u demokraciji trebao biti svatko. Što reći, čitajte između redova.