Prihvatiti alternativan kraj u animiranom filmu
autor:
Marino ČajdoProšlog tjedna najavljeni smak svijeta pružio nam je, nakon filmova i crtića, realni ushit oko alternativne priče u stvarnom životu. Kako je zanimljivo primijetio srbijanski protal Njuz u svom šaljivom prilogu, većina je stanovnika Zemlje bila razočarana što nije svjedočila šarenoj i napetoj apokalipsi, prepunoj erupcija, tsunamija i poplava, kakvu nam Ronald Emmerich iz godine u godinu svojim filmskim ostvarenjima obećava. Ni smak svijeta više nije onakav kakvog ga najavljuju, a koja je priča sa alternativom i sedmom umjetnošću?
Za gotovo svaki blockbuster hollywoodske produkcije postoji barem jedan alternativni završetak (osim ako se ne radi o biografskom filmu) na kojeg je testna publika, prije regularne distribucije, loše reagirala. Obično to uključuje smrt nekog od junaka, činjenicu da zaljubljeni par na kraju ne ostane zajedno a možebit da je ponekad i film samo – loš i nikako ne sjeda publici! Tako je poznata priča da je Susan Sarandon uvjetovala svoj nastup u Thelmi i Louise Ridleyja Scotta isključivo ukoliko se redatelj obveže da neće izmijeniti nesretan kraj, ma kako publika reagirala; prva verzija Fatalne privlačnosti predvidjela je samoubojstvo divlje Alex koju je tumačila Glen Close a za televizijske serije ponekad se snima nekoliko završetaka kako bi se prije finala sakrilo publici kako će se serijal finalizirati (primjeri poput serija Seks i grad, 24 i Prijatelja).
No sve su to alternativni završetci koje možemo i ne moramo prihvatiti, pogledati izbačene scene na DVD izdanju ili ne. Vjerujem da su mnoge od nas kao djecu mučili alternativni završetci jedne drugačije vrste: oni animirani. Zašto Tom nikada ne ulovi Jerryja, Sylvester pojede Tweety ili kojot dokrajči pticu trkačicu. Zar je moguće da je svo nasilje kojemu ti likovi pribjegavaju (posebno slabijeg prema jačem) u međusobnoj igri života i smrti predstavlja manju kontroverzu od one da patnik, kojeg se portretira kao nesretno oličenje svog animiranog zla, na kraju i pobijedi?
Ipak, nisu svim animiranim filmovima bili potrebni alternativni završetci kako bi se poigrali sa uvriježenim ulogama svojih likova. Primjer su tome Ken i Barbie u posljednjem izdanju Priče o igračkama gdje se Ken očito voli poigravati s modnim kombinacijama više od svoje plastične partnerice.
Ostaje pitanje, koliko se, pa i u animiranim filmovima, naglasak stavlja na završetak i u kolikoj se mjeri on odražava na kvalitetu filma. Bi li WALL.E bio jednako dobar da robotić umre (zapravo pregori?) na kraju umjesto da ostane sretan s EVE, i kakve bi to poruke i impresije, u konačnici, gledateljima ostavilo? Poistovjećujemo li se u crtićima bolje s sretnim završetkom umjesto tragičnim, kako ne bi smo morali u tom razigranom animiranom bijegu od realnosti biti spušteni na surovu stvarnost kojoj pripadamo? Smrskana Ptica trkačica na ražnju, kao oličenje dovitljivosti i spretnosti, takvu sudbinu jednostavno ne zaslužuje. Potraje li trenutak zbunjenosti i zadovoljstva što ju je Kojot dokrajčio više od 5 sekundi? Alternativan kraj u konačnici nije onaj kojeg u iluziji nastavljamo poznavati; jer ona će uvijek umaknuti.
S obzirom na nadolazeći Animafest, možda bi se u kino dvorane mogli zaputiti s odlukom da razmotrimo i alternativne krajeve filmova koje ćemo pogledati. Što je svakako zanimljivo odlučiti prije nego što se film pogleda.
Komentirajte!