autor:

Ines Kotarac

Intervju: Vlasta Delimar

Razgovarala: Ines Kotarac

 

---

Vlasta Delimar, hrvatska kraljica performansa, provokativna je umjetnica koja već više od trideset godina pomiče granice umjetničke i seksualne slobode. Ako je ona kraljica, apsolutni kralj performansa bio bi Tom Gotovac, umjetnik koji nas je napustio ove godine. Da bi mu odala počast, kao velikom prijatelju i velikom umjetniku, Vlasta Delimar će na ovogodišnjim Perforacijama zajedno s Milanom Božićem u srijedu u 20h Trgu bana Jelačića izvesti performans ‘Osjećaj 1, Gibanje 1 (Sjećanje na Toma)’. Bio je to povod da s njom popričamo o Tomu Gotovcu, o hrvatskom provincijalizmu, konzervativnosti i patrijarhalnosti, te temi koja je u osnovi njezina stvaralaštva, a to je tijelo.

Intervju pročitajte ispod, a također pogledajte kako je bilo na otvaranju zagrebačkog djela festivala:

 

Naše društvo je još uvijek konzervativno

Kako se baviti performansom u Hrvatskoj?

U Zagrebu je još dobro, ali čim se malo maknete u Varaždin, Koprivnicu ili Križevce, susrest ćete se sa provincijalizmom. Jedan od zadnjih takvih susreta dogodio se kad sam radila u Križevcima akciju i izložbu „Hrvatski proizvod“. Gradonačelnik je zabranio održavanje izložbe i neki od plakata koji su je reklamirali su skinuti. To je tipično provincijalno ponašanje. U rad sam uključila desetak hrvatskih umjetnika za koje smatram da bi mogli biti hrvatski umjetnički brend. Kako ja u radovima koristim često svoje tijelo, fotografirala sam se sa svakim od tih umjetnika. Neki od njih su se skinuli, neki ne. Napravili smo jedan plakat na kojem su dva gola muškarca. Deset dana ga nisu dirali jer nisu znali o čemu se radi i onog časa kad su saznali da je to plakat za moju izložbu, gradonačelnik je naredio da se plakat skine. On je to napravio, kako je sam rekao, da zaštiti građane. Jedan je plakat bio kraj škole i kao glavni razlog je navedeno da nije primjereno da djeca prolaze kraj njega. Skinuti su onda i plakati na kojima sam fotografirana s Jermanom i Gotovcem.

Prošli tjedan izveli ste performans ‘Lorelei’ posvećen Željku Jermanu, a na Perforacijama izvodite performans posvećen Tomu Gotovcu ‘Osjećaj 1, Gibanje 1 (Sjećanje na Toma)’ Je li to neki niz performansa posvećenih muškarcima koji su Vam značili nešto u životu ili nešto drugo?

To je slučajno tako ispalo. Datum 14. 10. rezervirala sam ranije jer smo se na taj datum prije trideset i tri godine Jerman i ja upoznali. Za mene je taj datum intimno značajan. Poklopilo se to s Perforacijama i performansom posvećenom Gotovcu. Pomislit će ljudi da u zadnje vrijeme radim samo s mrtvacima. Ali nema više ljudi kojima bih posvetila performans. Za Toma Gotovca pripremam jedan veliki projekt za sljedeću godinu. Milan Božić i ja smo se zadnjih godina intenzivno družili s Tomom, a zadnjih mjeseci njegova života smo se brinuli za njega, od donošenja hrane, osobne higijene do odlazaka ljekarnu i kod liječnika… Život se ne sastoji samo od umjetnosti nego i od svakodnevnih trivijalnih stvari. Kad je ispunjavao formular koji mu je dala socijalna radnica, on je naveo nas kao svoju obitelj. Nije to razlog zašto ćemo mi raditi ovaj performans i taj veliki projekt. Jako smo se zbližili s njim na jednoj ljudskoj razini, a važno nam je i odati počast jednom velikom i značajnom umjetniku za našu scenu. U ljudskoj prirodi je da se onog koji umre jako brzo zaboravi. Tom je pokopan 30. 6. i kad smo se vratili s mora svratili smo na njegov grob koji je, na naše iznenađenje, bio potpuno prazan, bez ijednog cvjetića, svijeće… To znači da nakon što smo ga pokopali nitko nije dolazio na njegov grob i to nas je jako ražalostilo.

Možete li reći par riječi o tom velikom projektu i o samom performansu na Trgu bana Jelačića?

Odvijat će se u nekoliko gradova po Hrvatskoj u kojima je Tom Gotovac radio. Bit će to radovi koji su ili inspirirani njegovim radom ili ponavljanje nekih njegovih performansa, što je, istina, nemoguće ponoviti, no ono što je moguće je napraviti neki homage. Projekt će trajati od 9. 2., datuma njegova rođenja, do 30. 6., datuma njegove smrti. A sam performans na Perforacijama je pretprojekt. ‘Osjećaj’ i ‘Gibanje’ naslovi su serije Gotovčevih filmova koji su bili prikazani u kinu Tuškanac povodom njegova rođendana ove godine. Tad je još bio koliko-toliko zdrav. Sam performans na Trgu bana Jelačića bit će napravljen po uzoru na njegov zadnji performans koji je napravio kod mene u Štaglincu, na međunarodnom susretu umjetnika. Tom je nekada bio mucavac i odlazio je na govorne vježbe te je u tom performansu sricao slova koja je sricao i na tim govornim vježbama. Milana Božića i mene dizalica će na Trgu dignuti visoko u zrak i mi ćemo sricati njegovo ime, slovo po slovo, a onda i u cijelosti. Mnogi su se pitali zašto to mora biti baš na Trgu bana Jelačića. Tom Gotovac bio je vrlo urbani umjetnik i čovjek, i središnji trg je za njega bio kultno mjesto, pozornica na kojoj se svašta događa – susreti, rastanci, čekanja tramvaja. Sve ga je to podsjećalo na film, a i njegova česta rečenica bila je: „Sve je movie!“ To naše izgovaranje trebalo bi biti jako glasno i trebalo bi ubiti svaki drugi zvuk koji se nalazi na trgu – zvuk tramvaja, žamor…Mislim da bi Tom bio jako zadovoljan. Idemo direktno, bez probe.

Čini mi se da je performans danas najdirektniji i najagilniji oblik umjetnosti. Je li performans u Hrvatskoj živ oblik umjetničkog djelovanja ili ne?

Samo u nekim krugovima i samo u Zagrebu. Žao mi je da je to tako, ali to je činjenica. Otiđite u bilo koji drugi grad u Hrvatskoj i vidjet ćete da je tim ljudima performans kao oblik dalek, nepoznat i nepoželjan. Performans je kao umjetnički izraz još uvijek tabu, ne samo u likovnim nego i u drugim umjetničkim krugovima. Moja je želja da se i drugi umjetnici uključe u performans – književnici, glumci, likovnjaci, no to je nemoguća misija. Glumci, grubo rečeno, misle da performans nije umjetnost, a s druge strane ne usude se surađivati s nama.

Bavite se performansom već trideset godina. Čini li vam se da su se neke granice (malograđanske, konzervativne, patrijarhalne) u ljudskim glavama pomakle?

Ne. Ljudi su čak konzervativniji. Posebno mlađe generacije koje su sve više i više površne. Pogledajmo seksualni život mladih. Gotovo da nema urbane djevojke ili mladića koji nije zaražen s HPV-om. U školama nemaju seksualni odgoj. Ulaze u seksualne odnose već od jedanaeste godine (protiv toga ja nemam ništa protiv) i sa svojih dvadeset i nešto još ne odlaze na pregled kod ginekologa. Ta djeca zbog svoje konzervativnosti ne razgovaraju sa svojim roditeljima o seksualnosti. Ne znaju baš ništa o svome tijelu. Za patrijarhalnost su u velikoj mjeri i same žene odgovorne. Stalno govorim o promjeni prezimena na koju žene pristaju, a time pokazuju da su spremne promijeniti svoj identitet zbog muškarca. Kasnije pristaju da stalno peru suđe, zatim da se same brinu za djecu, pa će pristati da se same brinu za čišćenje kuće, kuhanje ručka…Skoro u svakom braku kod nas žena je ona koja podmeće leđa.

Sve što sam željela tijelom reći sam rekla

Ako već imate takvo mišljenje o ovdašnjim prilikama, zašto nikada niste otišli u inozemstvo?

Kad odeš vani, moraš se jako truditi jer si uvijek percipiran kao stranac. I nakon trideset godina si stranac. Moraš biti pet puta bolji od nekog tamošnjeg umjetnika da bi bio primijećen. Bolje je onda živjeti u sredini koja je tvoja na neki način. U Zagrebu je podnošljivo živjeti, a iz Koprivnice u kojoj sam provela djetinjstvo sam zbrisala glavom bez obzira.

Neka provodna nit kroz Vaš rad glasio bi: ništa tjelesno nije mi strano. Što je to što Vas kod tijela tako dugo fascinira?

Sve manje upotrebljavam svoje tijelo u radovima, odnosno manje ga pokazujem, ali to nije zato što drugačije izgledam, nego mislim da sam ono što sam željela reći s tijelom rekla. Sad idem u nekom drugom smjeru. Istina, u posljednjem performansu sam se isto skinula, ali to je zato što je posvećeno Jermanu, a mi smo zajedno radili radove u kojima smo bili bez odjeća. Poklonila sam se njemu zauzimajući jednu klečeću pozu. Razgolićeno tijelo koje se klanja. Ako ima smisla, ja ću se opet skinuti, no toliko sam istrošila to golo tijelo da mi nije potrebno da nešto njime pokazujem i dokazujem.

Kako Vam je bilo nositi se s tragovima koje je vrijeme ostavilo na njemu?

Na fizičkom nivou, naravno da se mi se tijelo promijenilo i da ne izgleda isto s dvadeset i s pedeset godina. S tim nemam nikakvih problema. Imam, nažalost, zdravstvenih problema. Sad sam navršila pedeset i četiri godine i duhovno nikad nisam bila zadovoljnija. Čovjek raščisti neke stvari u sebi i dođe do neke zrelosti i mudrosti. Treba živjeti u skladu sa svojim godinama. Ima ljudi s pedeset i više godina koji tvrde da se osjećaju kao da imaju dvadeset i pet, ja se tako ne osjećam. Teško se dižem iz kreveta, imam problema sa štitnjačom i kralježnicom.

Zanimljiv mi se čini Vaš rad koji se bavi taktilnom komunikacijom. Izveli ste ga s Jermanom, a onda dvadeset i pet godina poslije sami. Je li se nešto promijenilo s ljudima i njihovim reakcijama na dodir?

Ljudi su komunikativna bića i zapravo vole dodir. Već je početkom osamdesetih postojala otuđenost među ljudima, a zamislite tek kolika je u današnje vrijeme. Ljudi neće priznati koliko im je dodir važan. U Japanu se jedna osoba iz publike, jedan umjetnik, toliko prestrašio mog dodira i ukočio da sam se morala maknuti. Sasvim suprotna reakcija bila je s jednom djevojkom koja se, nakon što sam je dotaknula, čvrsto privila za mene, počela tresti i plakati i nije me željela pustiti. Telefonske kompanije zarađuju milijune upravo na ljudskoj potrebi, gladi za komunikacijom. Još da izmisle način da na daljinu osjećaš dodir, na tome bi se zaradili novci. Ljudi dosta često, posebice u ruralnim sredinama, ne znaju pokazivati emocije. O muškarcima da i ne govorimo. Moj sadašnji partner kad je bio mladić kupio je cvijeće nekoj djevojki za rođendan, ali ga je bilo toliko sram nositi ga kroz grad pa ga je stavio u putnu torbu i izvadio tek kad je došao do nje. Kasnije je, srećom, razvio svoju sposobnost da izrazi emocije. Kad se vraćam s putovanja on me uvijek dočeka s ogromnim buketom cvijeća i izvede cijeli performans od toga.

Foto: Ines Kotarac/Queer.hr