autor:

Što je ‘John Jay institute of criminal justice’ iz New Yorka s kojeg je došla studija o krizi seksualnog zlostavljanja djece unutar crkve te kako je studija dobivena

John Jay (1745-1829) je vjerojatno jedan od najreligioznijih konzervativnih osnivača američke države. Obavljao je razne političke dužnosti poput guvernera New Yorka, a bio je također i predsjednik ‘Američkog Bilijskog društva’. Aktivno se bavio i oslobađanjem robova. Odrastao je u Velikoj Britaniji (a kasnije u New Yorku) u strogo vjerskoj obitelji francuskih hugennota i od djetinjstva je sve promatrao preko vjerskog stajališta. Institut koji nosi njegovo ime osnovan je 1964., između ostalih programa ima i programe forenzike i  forenzičke psihologije. Edukacija se provodi u malim razredima po sokratskom principu, tj. principom pitanja i sukobljavanja stavova tijekom predavanja.

Navedenu studiju, koju je od Instituta naručila američka RKC, provodili su tijekom 5 godina. Analizirali su se podaci prijavljenih zlostavljanja u razdoblju od 1950. do 2002., koje su dobili odgovorima u detaljnim upitnicima iz 195 od 202 nadbiskupije, te 60% vjerskih zajednica u Americi. Samo istraživanje je isključivo statističko i bazira se samo na prijavljenim slučajevima zlostavljanja. Istraživanje je pokazalo da je broj prijavljenih slučajeva zlostavljanje djece dosegao vrhunac tijekom sedamdesetih, te se zaključilo da su društvene i socijalne promjene koje su tada kulminirale uzročno vezane uz porast zlostavljana u odnosu na dva desetljeća ranije. Broj prijavljenih aktualnih zlostavljanja je u osamdesetima bio u padu, da bi se u devedesetima vratio na razinu iz 1950.

S obzirom da je studija rađena isključivo na osnovu prikupljenih statističkih podataka, nigdje u studiji se nije uzelo u obzir da je posljedica tih društvenih promjena bilo i slabljenje utjecaja crkve u društvu, te samim tim i jačanje kritike iste, što bi mogao biti puno vjerojatniji razlog za porast prijavljivanja zlostavljanja, ne samog zlostavljanja. Navode i da je najveći dio zlostavljane djece bio muškog spola (80%) u dobi od 11-14 godina (40%), a trećina prijava dogodila se u razdoblju 1993. i 2001., dok se druga trećina dogodila između 2002. i 2003. Radi se većinom o retrogradnim zlostavljanjima koje su zlostavljani prijavili kao odrasle osobe.

Orijentacija svećenika nije bila faktor

Voditeljica studije, Karen Terry rekla je da ‘postoji mogućnost da biskupi nisu dali sve podatke koje imaju, ali da je sve provedeno u dobroj vjeri da se prikupe informacije’. Studija je također pokazala da je najčešća praksa crkve, što se tiče zlostavljača, bilo slanje na psihijatrijsku provjeru ili na psihijatrijski tretman. U 10% slučajeva nije se poduzelo ništa, dok se u 6% slučajeva zlostavljače vratilo u aktivnu službu. U 29% slučajeva zlostavljači su suspendirani, a u 24% poslani su na godišnji.

149 svećenika (skoro 28%) optuženi su za zlostavljanje ukupno 2960 žrtava, što je u prosjeku oko dvadesetoro djece po svećeniku. 27% slučajeva uključuje optužbu da je svećenik oralno zadovoljavao žrtvu, dok se čak 25% odnosi na penetraciju ili pokušaj penetracije u žrtvu. U analizi studije spominje se i nepovezanost zlostavljanja najvećeg broja djece muškog spola s orijentacijom svećenika, već se spominje praktičnost tj. dostupnost djece.

Još jedna manjkavost studije je ta da se nisu uzeli u obzir neprijavljeni slučajevi zlostavljanja koji su prešutno riješeni isplatom oštećenika, niti žrtve koje nisu prijavile zlostavljanje jer su u međuvremenu umrle, osjećaju preveliki sram zbog toga što se dogodilo ili su jednostavno potisnule zlostavljanje. Unatoč djelomično limitiranom izvoru podataka (ono što su biskupi poslali vezano uz slučajeve koji su prijavljeni) studija može poslužiti kao kvalitetna baza za daljnja istraživanja o toj temi.