autor:

U ožujku 2011. zatekao sam se u New Yorku na tribini podrške queer ljudima koji provode kampanju bojkota Izraela pod naslovom „Queer protiv izraelskog apartheida!“. Situacija u New Yorku se zakuhala budući da je glavni njujorški LGBT Centar u zadnji čas otkazao „Party za prestanak izraelskog apartheida“ kojeg je pokušao organizirati dio aktivista/ca Centra u suradnji sa queer palestinskim aktivistima/cama. Drugi dio članova/ica – donatora/ica Centra oštro se suprotstavio takvom konceptu partyja i zaprijetio povlačenjem donacija. Ova polarizacija bila je dovoljna da napravi potres na njujorškoj LGBTIQ sceni, a u samu debatu uključila se i Judith Butler.

Kampanja protiv izraelskog apartheida ima itekako smisla poznavajući katastrofalnu situaciju kršenja ljudskih prava u Palestini i Izraelu od strane Izraela. No, ono što je posebno iziritiralo queer zajednicu je strateška odluka države Izrael da primjeni politiku tzv. „pink washinga“ – „rozo pranje“. Radi se o tome da je Izrael lansirao veliku turističku kampanju (i nekoliko popratnih aktivističkih filmova) kojemu se svijetu predstavlja kao gay friendly destinacija (što uistinu i jest!) i posebno targetira LGBT populaciju da dođe posjetiti Tel Aviv s ludim noćnim životom ali i brojnim friendly plažama diljem svoje obale. Situacija ne bi bila nimalo dramatična kada ujedno kraj/uz Izraelke/ce ne bi (trebali) živjeli Palestinci/ke kod kojih nema šanse da vodeće političke elite palestinske države daju pederluku imalo legitimiteta. Upravo suprotno. Biti gay u Palestini neusporedivo je teže, pa i mnoge LGBT osobe imigriraju u Izrael upravo zbog količine homofobije u matičnoj zajednici.

Ne treba puno razmisliti kako bi se dobio osjećaj da se ovdje radi o rasizmu. Naime, Izrael strateški uzima LGBT prava kao nešto što dodatno iritira „vječnog neprijatelja“ i time u stvari želi diskreditirati palestinsku zajednicu što je u najmanju ruku odvratno. Radi se o klasičnoj politici stereotipizacije i generalizacije: mi liberalni – vi homofobni, mi napredni – vi nazadni i sl. Zato nije ni čudno da su se brojni teoretičari/ke uključili u kampanju, uključujući i performativnu Judith Butler koja je na samoj tribini jasno pozvala svoje kolege/ice da bojkotiraju odlazak u Izrael na konferencije/tribine i sl, a negodovanje u prepunoj sportskoj dvorani gdje se je održavala tribina zaradio je i Elton John jer je upravo najavio koncert u Tel Avivu. U cijeloj toj halabuci nikako nisam mogao shvatiti što mi u čitavoj priči smeta. Nekako sam pobrojao sljedeće stvari:

Prvo…

…mi je išla na živce Judith Butler koja, iako je fantastično i vrlo racionalno te nadasve pitko! (za razliku od njenih knjiga), objasnila svoju poziciju bojkota kojoj ne mogu prigovoriti ama baš ništa. Ali sama ta atmosfera, debatirati u New Yorku na NYU-u o odjednom tako važnoj i bitnoj temi činilo mi se besmisleno. Pogotovo s pozicije akademičarke koja je neprikosnovena zvijezda queer teorije. Naime, istovremeno pripremala se još jedna vojna operacija na Libiju (doduše manje pod vodstvom SAD-a, a više Francuske) ali je američka vojska itekako u ožujku 2011. još uvijek bila prisutna legalno u Afganistanu i nelegalno u Iraku. Opseg ratnih zločina koji se dešava u te dvije zemlje vjerojatno je nekoliko redova veličine veći i češći nego li je to situacija između Palestine i Izraela. U tom kontekstu, pristati na igru „kritike druge države“ svakako je legitimna i moralno opravdana pozicija ali po meni nižeg prioriteta od nastavka kritike vanjske politike SAD-a. Judith je za vrijeme Busheve vladavine bila velika protivnica njegove politike, ali ako se uključuješ u kampanju bojkota tada bi Judith prvenstveno trebala bojkotirati američke institucije, dati otkaz na Berkeleyu gdje ima poziciju redovne profesorice i piliti po apartheidu američke vanjske politike. Kao da se je američka teoretska oštrica iscrpila dugogodišnjim kritiziranjem Georga Busha i kao da su svi zaboravili da se situacija u Afganistanu i Iraku NE STABILIZIRA, već na momente postaje i sve gora. Ako ništa drugo, jedan od prioriteta u tim zemljama je raditi na dokumentiranjima ratnih zločina što smo i sami naučili iz naših balkanskih ratova. Situacija je sada takva da tek tu i tamo koja informacija o ratnim zločinima procuri a nitko se sustavno ne bavi dokumentiranjem zločina kako bi se jednog dana (vjerojatno naivno) nadali i sudskim procesima.

Drugo…

Načelno imam problema sa politikom bojkota. Nisam protiv nje, ali mislim da ona mora biti jasno definirana, vremenski postavljena, sa jasnim ciljevima što se s njome želi i može postići. Bojkot može itekako poći k vragu što smo ponovno vidjeli na domaćem terenu kada su nametnute sankcije protiv prodaje oružja zemljama bivše Jugoslavije koje su doprinijele procvatu šverca oružja i kriminaliteta. Generacije kriminalaca s kojima se i danas domaće pravosuđe nastale su djelomično i na politici sankcija/bojkota. Bojkot je svojevrsna politika „durenja“ gdje izostaje komunikacija formalnim kanalima (koja je uistinu nekada neostvariva i nema previše drugih izbora), ali kada se krene s bojkotom mora se jasno znati dokle će se ići i kada će se prestati jer može postati kontraproduktivan.

Treće…

Bilo je lijepo vidjeti palestinske queer aktiviste/kinje na samoj tribini čijoj se hrabrosti i odlučnosti da osim borbe za LGBT prava se bore i za prokazivanje povreda prava Palestinaca od strane Izraela neizmjerno divim. Ali opet isti problem, na samoj tribini nije se moglo čuti niti riječi o homofobiji unutar palestinskih vladajućih elita! Kroz glavu mi je prošao hrvatski „Bedem ljubavi“ – građanski pokret „majki“ čiji su „hrvatski sinovi“ 1991. zaglavili u JNA te su hrabro i organizirano krenule vaditi ih van iz vojske, da bi u vremenu nakon toga priznale samo „hrvatsku žrtvu“ ne uspijevajući prihvatiti povrede ljudskih prava učinjene od strane hrvatske vojske. Tako su i na ovoj tribini prsti bili upereni samo u Izrael.

Zašto je tako teško prokazivati vlastita sranja? A i iz samog iskustva rata u Hrvatskoj vidimo koliko je to važno. Prokazati homofobiju unutar „svog naroda“, važno je kao prokazati ubojice „unutar svoje vojske“, udružene zločinačke organizacije i sl.

I četvrto…

Zašto se prešućuje činjenica da promovirati se kao LGBT friendly zemlja je svojevrstan „napredak“ u zaštiti ljudskih prava seksualnih i rodnih manjina (iako i u Izraelu LGBT prava nisu u potpunosti zagarantirana – tj. ne može se govoriti o apsolutnom prihvaćanju). Pogotovo je taj fenomen zanimljiv za Izrael koji ima svoju vrlo ortodoksnu vjersku zajednicu koja je itekako isključiva prema LGBTIQ osobama. Kako i zašto je to Izraelu uspjelo? Možemo li nešto naučiti iz toga ili je odgovor trivijalan na način da smo spremni prijeći i preko vlastitih vrijednosti unutar „svog naroda“ ako time štetimo „vanjskom neprijatelju“? Drugo je pitanje zašto se državna propaganda odlučuje baš za tu temu za samopromociju? Ima na tisuću drugih tema kojima se neka zemlja može promovirati prema van, a odabrati jedan segment ljudskih prava kao svoj „brand“ uvijek je problem ili u najmanju ruku neukusno. Usput budi rečeno ovaj pristup PR-a izgleda da zahvaća i Crnu Goru koja najavljuje svoj prvi Gay Pride uz gotovo unisonu podršku političkih i vjerskih elita, ali o tome drugom prilikom….

I zato bi volio vidjeti državljane/ke Izraela koji pljuckaju po svojoj vladi što koristi LGBT rasizam za PR (i vidim ih nekoliko ali premalo), volio bi vidjeti Palestince/ke koji kritiziraju svoju vladu zbog homofobije (i vidim ih nekoliko ali premalo) i volio bih vidjeti Amerikance/ke koji ne likuju nad vojnim akcijama koje besramno krše međunarodno pravo – a ubojstvo Bin Ladena je samo jedna potvrda kontinuiteta takve politike (i viđao sam ih ranije puno, ali sada sve manje).

Ovako, kada se svi skupa nađemo na jednoj tribini u New Yorku, daleko od Izraela i Palestine, daleko od Afganistana i Iraka ili Crne Gore, i svi još k tome imamo love da budemo u New Yorku i sami postajemo dio PR-a ili performativnosti neke atraktivne-elitističke aktivističke politike.

****

Za one koji žele znati više…

O kampanji queer bojkota Izraela vidi na ovim stranicama!

Primjeri izraelske pink washing kampanje “Size Doesn’t Matter”.

I video primjer pink washinga: