Na Queer Festivalu 2008. gostovao je jedan od najprovokativnijih umjetnika današnjice, Steven Cohen. Njegov nastup, kombinacija suvremenog plesa, performansa i “draga” pomiče granice suvremene umjetničke ekspresije i šokira svojom izravnošću.  Za Queerlist 2008. Cohen je dao intervju u kojem je objasnio velik dio svojih umjetničkih motivacija.

Iako, kaže, ne zna što točno znači izvedbena umjetnost, Cohen se odlučio za tu vrstu izražaja. „Isprva sam se bavio tek likovnom umjetnošću. Slikao sam gotovo deset godina. No kad mi je bilo 33 godine istovremeno me pogodio čitav niz bolesti zbog kojih sam proveo tjedne u bolnici i mjesece u krevetu. Dani su prolazili kao da su sati. Vidjevši vlastitu pišalinu odjednom crnu i kožu posve žutu, shvatio sam da je tijelo zapravo zanimljiva paleta mogućnosti… i umjesto pukog stvaranja na platnu, odlučio sam iskoristiti svoje tijelo kao kist, u nepozvanim javnim interakcijama s publikom, mojim platnom. Snimajući te nepozvane, neočekivane i nerijetko nedobrodošle javne istupe, stvorio sam digitalne slike – napola izmišljene, napola zastrašujuće istinite“, kaže Cohen.

Steven Cohen studirao je i psihologiju, a ona je imala važnu ulogu u njegovu stvaranju. “Studirajući psihologiju shvatio sam da je abnormalno normalno, uobičajeno i rasprostranjeno…ovisno od kulture do kulture. Za mene je psihologija velika tajna anusa, kao što je zakonodavstvo istoga. Upravo su psihologija i pravo preduvjeti umjetnosti koju stvaram, umjetnosti kao mind fucku i kao jedinoj valjanoj soluciji samoubojstvu“, tvrdi Cohen.

Steven Cohen dolazi iz Južne Afrike. Kakvo je bilo odrastanje južnoafričkog gay Židova? I koliko je okolina u kojoj je odrastao utjecala na njegovu odluku da postane umjetnikom? „Neko vrijeme nisam mogao prihvatiti tko sam, niti se suočiti sa sobom, ali sam, kao i većina queer osoba, naučio kako voljeti sebe i kako se prihvatiti. Jedina osoba koja me ikada izrugivala i zadirkivala i s kojom još uvijek moram razriješiti neka pitanja ja sam sâm. Samoprihvaćanje je ukus koji se stječe. Upravo su to osnove na kojima počiva TASTE, program koji ću izvesti u Zagrebu. Heteronormativni nas svijet uči da se preziremo, ali malo po malo mi se toga moramo odučiti. DANCING INSIDE OUT je prekrasno užasavajuća priča o Holokaustu, MAID IN SOUTH AFRICA je pak zastrašujuća optužnica «radu», tj. robovlasništvu koje postoji svugdje u svijetu, a ne samo u Južnoj Africi… Ali nemojte me krivo shvatiti, iako upirem prstom u traumatična pitanja, način na koji se nosim s njima je kroz suosjećanje, humor, originalnost… i kroz posvemašnu briljantnost!“, otvoren je Cohen.

A kako Cohen definira svoju umjetničku misiju? „Prije sam izravan nego provokativan, iskren nego pristojan… Želim istodobno pasti pod definiciju nasilnika kao i pod definiciju žrtve, naravno pasti prekrasno i izravno na moju penetriranu guzicu. Želim publici pokazati što zapravo mislim o njoj – istovremeno pokazujući stvari koje sam naučio kriti od nje. Nerijetko me se optužuje da stvaram ono što se zapravo već nalazi u svijetu; tome (ne)otkrivenom dodajem svoj štih i tako stvaram svoju umjetnost. Želim joj pokazati što se sve nalazi u društvu – rasizam, kulturalna dominacija, nasilje, mržnja, seksizam, ponižavajuća pornografija, genocid, samoubojstva. Sve to nisam ja stvorio – ja naprosto želim pokazati svoje interpretacije problema. Moje interpretacije moje su djelo. Hrvatska publika će me možda natjerati da se istuširam u plinskoj komori gdje ću grepsti beton i umirati u agoniji, možda će me baš obožavati i možda ću postati nova atrakcija Zagreba (samo bog zna što je bila posljednja!), a možda će im se živo fućkati. Ne bojim se tradicionalne publike. Ja sam također tradicionalan, a neki od mojih najboljih jebača bili su katolici. Ja želim miješati krv i okrutnost s ljepotom i nadom, s lakom za kosu i humorom“, zaključuje ovaj umjetnik.

Foto: QueerZagreb/Darko Vaupotić