Razgovarala: Ines Kotarac:

U Poljskoj nas ne smatraju umjetnicima

---

Poljski životni i umjetnički par koji se odaziva na ime Suka Off izveo je na 3. Zagrebi! festivalu jedan od svojih najpoznatijih performansa – „Crveni zmaj“. Suka Off osnovana je u Poljskoj 1995. godine, no kroz njezine su redove uz osnivatelja Piotra Wegrzynskog prošli mnogi umjetnici. Od 2003. godine Suka Off čine on i Sylvia Lajbig. Mediji u kojima rade su različiti, od fotografija i likovnih umjetnosti do klupskih događanja i vizualnog kazališta, no zbog sadržaja svojih radova u katoličkoj Poljskoj, gotovo da ne mogu nastupati. Katolička Hrvatska možda je ipak nekoliko koraka ispred. U njihovim se radovima susreću tijelo i tehnologija, a zanimljiv je i fenomen ‘trećeg roda’ koji nastaje poništavanjem atributa muškoga i ženskoga. Za cijelo vrijeme svog djelovanja ostali su nezavisni od državnih financija što im je bilo ponekad teško, no dobili su ono najvažnije – slobodu da stvaraju umjetnost kakvu žele.

---

Performans koji ste izveli u Zagrebu zove se „Red dragon“ (Crveni zmaj). Zašto crveni i zašto zmaj?
Krenulo je od materijala, od lateksa. Sviđala nam se njegova tekstura, način na koji se reže, rasteže, boja, kako izgleda na svjetlu. Koristimo tekući lateks koji se poput boje nanosi dva sata prije predstave u nekoliko slojeva. Na taj način dobivamo odgovarajuću boju i čvrstoću jer je važno da,  kad ja provlačim niti kroz rupe koje na njemu napravim, ne puca. Lateks kao materijal se dosta povezuje s fetišizmom i seksualnošću, no mi ga upotrebljavamo na drugačiji način. Željeli smo raditi i s drugim bojama, ali crvena odlično izgleda kad se razreže i onda proviri bijela koža. Zmaj je mitsko stvorenje koje ima neke elemente životinje, ali je fantazija. U našoj predstavi imamo kombinaciju čovjeka i umjetnog, a ta kombinacija, baš poput zmaja,  ne postoji.

Čula sam da zmije mijenjaju kožu, ali ne i da je mijenjaju i zmajevi! Kakve su reakcija na vašu predstavu?
Kako gdje, različite su! Mislim da je to naš najuspješniji performans. Gostovali smo s njim u Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Rumunjskoj… U Velikoj Britaniji i Italiji smo imali najbolju publiku. Željeli su razgovarati s nama nakon predstave, no o različitim stvarima. Britanci vole analizirati predstavu, a Talijani pričati o emocijama koje im je predstava izazvala.

Sylvia, zašto u predstavi imaš zamotano lice?
Već godinama radimo performanse sa zamaskiranim licima jer na taj način umjetnik biva depersonaliziran. On je onaj izvodi, čini da se stvari dogode. Baš kao kad ljudi odlaze na posao u tvornicu i onda oblačeći svoje radne uniforme postaju anonimni.

Ova predstava je dosta zatvorena i ne komunicira s publikom. Je li to vaša uobičajena praksa?
Neke druge komuniciraju, čak i uključuju publiku u predstavu. „Crveni zmaj“ je više kao slika.

Kako ste vas dvoje počeli raditi zajedno? I ima li vas još?
Ponekad! Od 1995. godine mnogi su radili s Piotrom, ali su krenuli nekim svojim putem. Ljudi promijene živote, a ponekad i novac promijeni ljude. Prije sedam godina Piotr je trebao novu žensku izvođačicu i od tad radimo i živimo skupa i to je postao pravi obiteljski posao. Romantična priča. No, često surađujemo i s drugim umjetnicima.

Kako je biti umjetnik u Poljskoj?
To je teško reći budući da nas u Poljskoj ne smatraju umjetnicima. Ono što mi radimo za njih je pornografija. Nije nam dozvoljeno nastupati u Poljskoj. Naravno, ne nekim pisanim zakonom, ali postoje drugi načini onemogućavanja. Npr. ako nas organizatori nekog kazališnog festivala pozovu da nastupamo, oni zbog nas gube financijsku potporu od države. Stoga u Poljskoj nastupamo samo na privatnim partyjima ili na događajima koji imaju privatna izvore financiranja. Postoje, naravno, umjetnici u Poljskoj koji jako dobro žive od svoje umjetnosti. Mi nismo ti.

Je li se stanje uma promijenilo otkad je Poljska postala članica Europske Unije?
Svi su očekivali da će se stvari promijeniti i da će Poljska postati više open-minded. Zapravo, umjetnost je puno bolje stajala ranih devedesetih nego krajem devedesetih i nultih godina. Umjetnici su se počeli bojati eksperimentiranja. Mi, eto, moramo zarađivati novac nastupajući izvan Poljske. Imali smo mogućnost da radimo „normalne“ poslove i da nemamo vremena baviti se umjetnošću ili naći način da se bavimo umjetnošću i da od toga živimo. Neovisnost donosi poteškoće, ali i slobodu. Ne moramo kompromitirati svoje ideje  kompromisima.

Što za vas znači umjetnost?
To je samo posao. Ne volimo mistificirati ono što radimo. Umjetnost je naš život. Ne mogu zamisliti Piotra da radi išta drugo na svijetu, on je genetički programiran da se bavi ovim čim se bavi.

Iako se to ne vidi u ovoj predstavi, zanimljivo je koliko vas dvoje sličite jedno na drugo!
Mnogi to kažu. Čak smo imali predstave u kojima smo se poigravali s tom činjenicom, iste smo visine, konstitucije tijela i boje kože. Kad bih gledala fotografije nekih naših izvedbi, ponekad ne bih znala tko je tko. Trenutno imam kosu, no dok sam bila ćelava, bili smo isti.

Jedna od tema kojom se bavite u nekim od svojih radova je „treći rod“. Pri tome ne mislite na transrodnost nego na nešto drugo. O čemu je riječ?
O tijelu razmišljamo kao o skulpturi koja nije dotaknuta ni ideologijom ni seksualnošću. Mi koristimo tijelo kao aseksualan objekt. Sretna sam kad nam nakon predstave priđu ljudi koji tvrde da nas, iako smo u predstavi goli, ne vide u seksualnom ključu. Ja sam bila fascinirana interseksualcima, no Piotr me je naučio kako da toj temi pristupim iz suvremene pozicije. Imamo performans koji se naziva Transfera i radi se o tome da muškarac i žena pokušavaju komunicirati. Ne razgovaramo, već se povezujemo tehničkom opremom poput mikrofona, projektora, kablova… Stvorili smo projekciju koja je miks nas dvoje, nije prava osoba, nego je nešto treće. U jednom smo radu pak spajali moje lice s licima iz publike, ponekad bi ispao muškarac, ponekad žena, no to je samo lice – nos, oči, usta.

Koji suvremeni umjetnici vam se sviđaju?
Ja volim Franka B. Naš je dobar prijatelj i veliki je umjetnik. Piotr i Franko B. su radili zajedno jedan performans. način na koji on razmišlja o umjetnosti je način na koji bih ja željela stvarati umjetnost. Njegovi radovi tematiziraju ljubav i seks na nekoj univerzalnoj razini. Ono što mi se kod njega najviše sviđa način je na koji stvara svoja djela. Ideju očisti od svega što je nepotrebno, oslobodi je i pojednostavi. Trudimo se učiti od njega i ne stavljati previše tema u jednu predstavu. Možda smo u tome uspjeli, jer je predstava „Crveni zmaj“ jednostavna i čista.

Foto: Ines Kotarac