Želimo zaustaviti juriš prema uzaludnom
autor:
Ines KotaracStefana Riccija i Giannija Fortea nazivaju enfant terribleovima talijanske kazališne scene, a njihovo djelo „Macadamia nut Brittle“, s kojom dolaze na ovogodišnji Queer Zagreb festival, okrutna je i potresna bajka o odrastanju. Riječ je o jedinoj dramskoj predstavi na festivalu, pa nakon pornoterorizma, kupanja u mlijeku i plakanja na pozornici, možemo se baciti na snažnu priču koju nam Ricci/Forte žele ispričati. Kazalište danas za ove inteligentne i provokativne talijanske umjetnike predstavlja „jedini način za stvarno povezivanje s drugima“, a sama „Macadamia“ i za njih je bila „bolna i naizgled beskrajna šetnja u noći“.
Razgovarala: Ines Kotarac
Niste prvi umjetnici koji stvaraju u paru, no svaka takva suradnja je posebna. Kako vi radite? Što daje jedan, a što drugi? Radite li uvijek u paru ili ponekad volite raditi sami?
Mi smo dvije izvedbe iste sonate. Povezani smo zajedničkim neinteresima i radom poput nekih kazališnih Starsky&Hutch-a, rame uz rame, izmjenjujući energiju, strast i potpunu koncentraciju. Počeli smo surađivati prije mnogo godina i nikad nismo prestali. Individualno, nijedan od nas nije surađivao s nekim drugim. Tekstualnu dramaturgiju, koja nastaje tijekom probi, pišemo zajednički. Rad s glumcima, vizualna strana i redateljska uloga pripada Stefanu, no pod budnim i iskrenim okom Giannija.
Možete li nam reći o čemu se radi u vašem djelu „Macadamia nut Brittle“?
„Macadamia“ je putovanje oko razočaranja i straha od odrastanja. Postajanje odraslim je viđeno kao smrt mogućnosti da se čovjek još uvijek može promijeniti. Mi živimo u trajnom stanju tinejdžera, dopuštajući si da nam greške i nezasitne strasti utaže neumjerenu glad za životom kojeg pokušavamo ponovo izmisliti svaki dan. Koristimo druge kao što bi djeca koristila novu igračku.
Kako je naslov djela (koji je zapravo naziv za desert) povezan sa pričom?
„Macadamia Nut Brittle“, koji je sladoled kojeg proizvodi američki brend Häagen-Dazs, postaje metafora za povezivanje s vanjskim svijetom. Zbog nemogućnosti uspostavljanja odnosa s drugima mi se topimo i ponovo učvršćavamo sa svakim novim neuspjehom, poput sladoleda, u novim oblicima, kao da smo u novom pakiranju koje nam dopušta da budemo odabrani i isprobani. U tom kontinuiranom pokušaju preoblikovanja u što poželjnije nove proizvode gubimo iz vida ono što stvarno jesmo.
Kakvo je bilo vaše iskustvo u radu na predstavi?
Bilo je, kao i naša prijašnja stvaranja, putovanje unutar nas i ekipe koja surađuje s nama već godinama. Ono na čemu smo radili pripada svačijoj intimnoj, privatnoj sferi. Umjetničko preobraženje je dugačak proces, stvoren od bljeskova inspiracije i iznenadnih zaustavljanja, ali svakako je ta avantura s pravim ljudima dobro mjesto za početak. Nije nas briga za dolazak, za zadnju destinaciju: dopustili smo našim iskustvima i gubicima da teku i vjerovali smo svojim srcima. „Macadamia“ je bila bolna i naizgled beskrajna šetnja u noći. Brutalnost našeg rada je puko proširenje duboke slabosti koju osjećamo u vezi jadnog stanja u kojem se, kulturološki, nalazi Italija u ovom trenutku. Umara nas jeftina zabava i lažne vrijednosti povezane uz uspjeh i konzumaciju sebe te vlast koja hrani taj vakuum. Mi vičemo pojačani do maksimuma našu želju da se zaustavi taj juriš prema uzaludnom.
Što je to začuđujuće i inspirativno što nudi poezija Dennisa Coopera da ste ju iskoristili u ovoj predstavi?
Zanimala nas je nelagoda postojanja koja umrtvljuje bilo kakav osjećaj. Potreba za pronalaskom težine, popravkom rupe u želucu. Cooperovi likovi postaju tupi kroz seks, kao da puštaju posljednji vrisak kako bi se povezali s drugima, prelaze preko granica boli i fizičkog uništenja. Pokušali smo analizirati načine na koje pronalazimo smisao, čak i kroz prividnu prepunjenost koju nam daje kompulzivni seks.
Koji su izazovi rada u kazalištu? Zašto vam je taj medij najbolji za predstavljanje svojih ideja, osjećaja…?
Kazalište danas predstavlja jedini način za stvarno povezivanje s drugima. Samo s razoružanom iskrenošću i bez lažnih pretvaranja, ali s antiminimalističkom osobnom poetskom vizijom moguće je postići tu ključnu iskru koja omogućava da se publika identificira s razdiranjima koja performeri prikazuju, kako bi dobili baštinu sumnji koja će im pomoći da pomaknu svoju vlastitu sjenu.
Jeste li ikada imali neke loše reakcije na vaše predstave, budući da je Italija pretežno katolička zemlja kao i Hrvatska?
Naravno da je Italija katolička zemlja, ali nećete pronaći neki jeftini skandal u našem radu. Gola tijela, scene seksa, hetero i homoseksualni odnošaji su ekskluzivni dio projekta koji promišlja individualnu slobodu izričaja, nastojanje da se moralni integritet odvoji od sentimentalnih izbora ili seksualne orijentacije određene kromosomima.
Ova svojstva pomiču svako transgresivno ili provokativno značenje, ostavljajući netaknutim – čak i kod najkonzervativnije publike – osjećaj da gledaju nešto što nadilazi nasilje prikazano na pozornici u korist traženja individualne čistoće koja može biti postignuta samo ako se stvarno sve stavi na kocku, bez imalo buržujskog licemjerstva.
Ako biste mogli odabrati bilo koji dio svijeta i bilo koje vrijeme u povijesti u kojem biste živjeli, što biste odabrali? I zašto?
Sva ona mjesta i vremena u kojima bismo mogli osjetiti da se događaju radikalne promjene. Kraj jedne ere i početak druge. Rušenje uspostavljenog reda, prašnjavog od ustaljenih dogmi. Danas, živjeli bismo bilo gdje u svijetu gdje bismo mogli propitkivati stvari na način koji bi nam omogućio povratak našoj biti, onome što je vezano uz sadašnjost. Novo mjesto i živahno vrijeme, daleko od akvarija i ugodnih, dotjeranih vrtnih živica.
Komentirajte!