Slijepo crijevo hrvatske politike

sprovod

Prethodnih nekoliko tjedana hrvatski građani mogli su uživati u festivalu svakodnevnih političkih skandala i urgentnih vijesti, ostavljajući dojam omanjeg državnog udara, prevrata ili skandala magnitude Nixonova Watergatea. Karamarko i njegova supruga izazvali su medijsku lavinu sa svojim INA-MOL skandalom, koji je postao tema broj jedan, koja je dovela do mogućeg pucanja ionako slabe osovine HDZ-MOST. SDP je napokon odlučio postati lider oporbe i uložio zahtjev za opoziv Karamarka, koji će biti riješen do 18. lipnja.

Petrov je napokon pronašao kičmu i čvrsto (vrlo uvjetno uzeti ovaj „čvrsto“) odlučio reći „ne“ Karamarku. Petrov je napokon iskalkulirano da svoj kontinuirani pad popularnosti može zaustaviti tako što će napokon pokazati zube moralno, a potencijalno i materijalno, najkorumpiranijem HDZ-u u povijesti. Tako je Petrov odlučio povećati popularnost populističkim pozivanjem na nacionalne interese i tobože izvanredno otkriće kako je Karamarko ispremrežen sa svakakvim stranim interesnim skupinama.

Upitno je koliko MOST-ovih zastupnika on uopće kontrolira, pa tako već bilježi jedan prebjeg u HDZ-ov stožer. Juro Martinović je tako, krajnje pragmatično i iskreno, rekao kako „je Hrvatska vidjela i većih afera“ od one Karamarkove, dodajući kako neće glasati za opoziv Karamarka. Time je zapravo potvrdio navode brojnih kritičara MOST-a koji ih smatraju najnižom vrstom političkih oportunista i populista, koji nisu iskoristili svoju povijesnu priliku da na valu nezadovoljstva ujedre u Sabor i još prije učvrste postavku kako su jedini gori od „pravih“ političara oni koji tvrde da nisu političari. Martinović se teko pokazao vjernijim Karamarku, nego čovjeku zbog čije je popularnosti MOST postigao izborni rezultat. Za vjerovati je da će se još neki MOST-ovci prikloniti Karamarku, što u hrvatskom slučaju ne znači da su zastupnici počeli glasati „prema vlastitoj savjesti“ nego prema vlastitom džepu i sitničarskim interesima. Glasanje o povjerenju Karamarku će biti iznimno našpanano i svaka ruka će biti izuzetno važna, pa se može pretpostaviti kako HDZ radi prekovremeno na uvjeravanju zastupnika kako bi trebali glasati.

Međutim, kako god završilo glasanje u Saboru ova Vlada je vrlo vjerojatno efektivno završila sa svojim radom. Ili još preciznije, nakon što praktički ništa nije radila (osim ukidanja ureda Mesiću i medijske čistke ministra Hasanbegovića) uskoro će i faktički prestati postojati na papiru. Tako će se zatvoriti krug izgubljenih 9 ili 10 mjeseci, prije neke nove, mogu to već sada pretpostaviti, nefunkcionalne Vlade. Teško je pretpostaviti kako bi izgledao novi saziv Sabora tamo negdje u rujnu i tko bi mogao složiti parlamentarnu većinu: HDZ koji je s Karamarko izgubio sigurno nekoliko mandata, MOST koji će sa slamanjem Vlade zadržati možda pet mandata ili SDP koji se ne „kupa“ u popularnosti i koji se samo povremeno sjeti da bi trebao biti lider oporbe (kao i Milanović, kojeg se već vodi kao nestalu osobu).

Kako god završilo glasanje u Saboru ova Vlada je vrlo vjerojatno efektivno završila sa svojim radom. Ili još preciznije, nakon što praktički ništa nije radila (osim ukidanja ureda Mesiću i medijske čistke ministra Hasanbegovića) uskoro će i faktički prestati postojati na papiru. Tako će se zatvoriti krug izgubljenih 9 ili 10 mjeseci, prije neke nove, mogu to već sada pretpostaviti, nefunkcionalne Vlade.

Sama afera i glasovanje su zapravo minorni u šteti koja je počinjena prije stupanja čitave priče na dnevni red. Naime, upravo svjedočimo totalnoj devastaciji mlade hrvatske demokracije koja se i rodila s poteškoćama u razvoju i teškim deformacijama, pa sada klizi prema svojoj smrti. Dakle riječ je o nominalno demokratskom uređenju, isključivo po svojoj formi (što isto treba uzeti sa skepsom), koje u svojoj naravi ne sadrži ništa od demokratskih načela i koje je praktično, politički i etički bankrotiralo. Riječ je o sustavu koji je izgubio licemjerno povjerenje građana, čija velika većina nije spremna na iskrenu demokraciju. Riječ je o građanima koji plaču za nečim što zapravo ne žele, ponašajući se poput roditelja koji sudjeluje u parnici za skrb na djetetom, samo da bi napakostio bivšem partneru/ici. U tom smislu, iz perspektive kolektiviteta, ne treba plakati za „narodom“, ali treba oplakivati pojedinca.

Dakle, hrvatsko društvo se našlo u situaciji u kojoj se demokracija toliko urušila (ako je i ikada postojala u drugačijem obliku) da Karamarkovu aferu dobar dio medija i političara promatra iz strogo tehničke strane: je li riječ ili nije o ilegalnim radnjama. Cijela afera se u potpunosti ispraznila sadržaja, pa se političari i pojedini mediji hvataju za to što će reći Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa. Nalik je to na slavnu Bandićevu: „neka institucije pravne države rade svoj posao“. To je isključivo vrh cinizma da je nešto nedopušteno samo ako zakon zabranjuje, DORH registrira, istraži i prijavi a Vrhovni sud amenuje. Naime, premisa je: nešto je kažnjivo zakonom zato što tako propisuje zakon i to se mora utvrditi zakonom predviđenim postupkom. Moralna i politička odgovornost isparile su iz javnog prostora, a HDZ, ali i neki drugi to iskorištavaju. SDP i HNS su u sličnoj maniri apsurdnog pravnog relativizma komentirali postupke protiv Željka Sabe ili Andre Vlahušića.

U maniri nepriznavanja političke i moralne odgovornosti kao temeljnih koncepata političkog djelovanja, istaknuo se premijer Orešković. Orešković, koji sam nema nikakvog izbornog legitimiteta (jer nije sudjelovao na izborima) već samo legalitet (poštovani Ustav i zakon za njegov izbor), u potpunosti je odbacio koncept političke odgovornosti tako što je dao svoju podršku Karamarku. To zapravo i ne treba čuditi, jer osim što je riječ o čovjeku koji nema legitimitet, riječ je o čovjeku koji nema polugu za obnašanje političke pozicije: političku moć. Orešković je samo još jednom dokazao, da bez obzira na određene otpore i neslaganja s Karamarkom, on nije neovisan i nema stranku iza sebe kojom bi vodio Vladu, nego je jednostavno zapadnjačka tehnokratska šminka za autoritativnu vlast i, naravno, autoritativnog Karamarka. Nakon što je lupetao patetične izjave o „previše puštene krvi za demokraciju“ (koju naravno nije on pustio), Orešković je gotovo nervozno odgovarao na pitanja, spominjući nešto „o pravnom putu“, da demokratske institucije trebaju štititi svaku osobu i slično. Poentirao je s time da bi „ ovo bila loša poruka za investitore“, dodajući da se moramo paziti i ocjene kreditnih agencija koja slijedi u roku mjesec dana. Predlaganjem suspenzije demokratskih procedura poradi investitora i kreditnih agencija, Orešković je pokazao i dokazao da u autoritarnim aspiracijama nimalo ne zaostaje za Karamarkom, već je jedina razlika u jeziku kojim se koriste.

Predlaganjem suspenzije demokratskih procedura poradi investitora i kreditnih agencija, Orešković je pokazao i dokazao da u autoritarnim aspiracijama nimalo ne zaostaje za Karamarkom, već je jedina razlika u jeziku kojim se koriste.

Međutim, problem s Karamarkovom aferom, Oreškovićevim tehnokratsko-autoritarnim sklopom, kao i populističkom (ne)principijelnošću Petrova, problemi hrvatske politike ne staju. Kompletna politička scena je toliko moralno, materijalno i politički korumpirana da kod iole pristojne osobe može izazvati jedino gađenje. Što god tko mislio o HDZ-u, njegovi birači, ali i svi skupa bi se trebali upitati kako je došlo do toga da stranku vode dva špijuna s jasnim nedostatkom političke kulture i pristojnosti. Kako je moguće da je jedan ustašo-nostalgičar Hasanbegović, ne samo ministar kulture nego i član HDZ-a s najviše glasova. Je li ta stranka još jednom poručila kako joj do civilizacijskih normi nije stalo imenovanjem Darka Milinovića u svoje predsjedništvo? Kakav je to HDZ koji treba potporu jednog poludjelog HSP ‘Ante Starčević’ čiji predsjednik Tepeš sudjeluje u prosvjedima u kojima se ruši institucija pomoću profašistički orijentiranih prosvjednika ili čiji tajnik Ćorić, lupa „o noževima u zubima, janjetini i slušanju Thompsona“ ili koji prijeti blokiranjem izbora ustavnih sudaca i izazivanjem ustavne krize ukoliko se saborski zastupnici ne urazume i ne podrže Karamarka. Kako smo se svi skupa doveli do toga da nam razni Špike, prebjegli MOST-ovci, politička kurva Darinko Kosor ili religijski fanatik Ladislav Ilčić donose odluke o ičemu, a kamoli o opozivu zamjenika premijera ili, u Ilčićevom slučaju, o kurikularnoj reformi. Je li možda riječ o demokraciji u kojoj Milan Bandić, s milijun afera, nekoliko istraga i optužnica, drži lekcije o istoj i odlučuje o političkom životu i smrti Karamarka i čitave Vlade?

Kad smo kod oporbe, je li ta časna oporba ona ista koju vodi SDP, čiji lokalni moćnici (Sabor, Lovrić Merzel) nisu prezali od zlouporabe položaja? Čiji je ministar Jakovina trenutno pod istragom EU (dakle ne eventualno korumpirane hrvatske policije) radi načina na koji su njegovi poznanici izvlačili novce iz fondova? Ili je možda riječ o SDP-u, koji je skupa sa svojim vječnim koalicijskim partnerom HNS-om svojedobno koalirao s ratnim zločincem Glavašem u Osijeku i napustio koaliciju tek kada je Vrhovni sud potvrdio Glavašu presudu za ratne zločine? HNS, u kojem Vrdoljakova supruga također zarađuje na temelju položaja svojeg supruga? Ili HNS koji je „uspješno“ uveo Narodne novine u minus, tako što je napunio skladišta boflom i kišobranima Hrvatskog nogometnog saveza, zaposlio cijelu silu rođaka i prijatelja i unajmio preskupa skladišta u Zagorju? Treba li spas tražiti kod već spomenutog Glavaša, Čačića ili možda Sinčića? Je li predsjednica ta koja će predstavljati stabilnu moralnu vertikalu, koja rođendane slavi s nogometnim „poduzetnicima“ sumnjivih poslovnih i civilizacijskih navada.

Iz dugoročne perspektive ove zemlje i njezinog društva, Karamarko, sve afere koje se vežu za njega i izglasavanje nepovjerenja je apsolutno nevažno. Nikakve suštinske razlike neće biti nakon što i ako jedan Karamarko napusti političku arenu. Da se ne lažemo: demokratsko društvo i uređenje preminulo je uslijed poteškoća pri porodu; ožalošćena malobrojna rodbina.

Leave a Reply