Jedna sasvim normalna normalizacija

rsz_h

Više od 20 godina od rata, Hrvatska je zemlja u kojoj je život više-manje normaliziran i miran, s više ili manje nepostojećom ekonomijom i manjkom perspektive, ali ipak miran. Nema nereda, nema pucanja, nema ubijanja. Ima, doduše, tek poneka prijetnja, prisutna je nacionalno motivirana mržnja u javnom prostoru, stranka kontrolira javne medije i pritišće neovisne, ali barem je mir, život je normaliziran.

Život u Hrvatskoj 2016. godine je toliko normaliziran da se u gradskoj skupštini Splita vodi rasprava kakav spomenik i koliko veliki „H“ će se podići 72. bojni vojne policije pred vojnim zatvorom Lora. Tim je normalnije, da najnormalnije tu raspravu podjednako normalno vode zastupnici navodno socijaldemokratskog SDP-a, sve radikalnijeg HDZ-a i proustaškog HČSP-a, uz blagoslov, što je sasvim normalno, SDP-ovog gradonačelnika Ive Baldasara. Nema ništa normalnije nego raspravljati koliki i kakav spomenik će se dići jedinici pred „vojnim konačištem“ (kako ga i danas licemjerno službeno nazivaju) Lorom, u kojoj su ljudi tjerani premlaćivani svim mogućim predmetima, pripajani mudima, noktima i ušima na indukcijske telefone, a na kraju, neki od njih, i ubijani. Lora, koja je jedna od većih hrvatskih sramota 90-ih i jedinica koja je sudjelovala u njezinoj relaciji, postaju tako najnormalnije mjesto u javnom prostoru koji se uređuje prigodnim „H“. To je toliko normalno, da ministar kulture Zlatko Hasanbegović najnormalnije objašnjava kako „ne gradi se spomenik pojedincima, nego 72. bojnoj“. Pojedinci koje spominje Hasanbegović imaju svoja imena – Tomislav Duić, Tonči Vrkić, Davor Banić, Miljenko Bajić, Josip Bikić, Emilio Bungur, Ante Godić i Anđelko Botić – no, to u ovom trenutku nije najbitnije. Bitno je, i nadasve sasvim normalno, da Hasanbegović na pitanje da li možda i žrtve Lore zaslužuju malu spomen ploču, najnormalnije odgovara kako o tome trebaju odlučiti povjesničari. To je sasvim normalno, uzimajući u obzir kako je dotični i sam povjesničar, pa je svjestan velike odgovornosti koja ta struka nosi sa sobom. Osim toga, u maniri najnormalnijeg političkog komuniciranja, Hasanbegović proziva nepoznate neke za korištenje Lore i ostalih „ekscesnih situacija“ za manipuliranje i politiziranje s ciljem blaćenja Domovinskog rata. Za kraj, Hasanbegović najnormalnije odgovara novinarima na pitanje „ima li kakvu poruku za obitelji žrtava“, da pitaju „žrtve Josipa Broza Tita kako se osjećaju na Trgu maršala Tita“. Jer, naime, normalno je da ako se jedan zločin tolerira da se mora i drugi.

Dakle normalno je da Norac, koji je brinuo o broju Srba u Gospiću i okolici i zapovijedao akcijom tijekom koje se vježbalo gađanje noževima na živim metama, danas, najnormalnije, brine o sigurnosti ljudi, zgrada i poslovanja u Hrvatskoj

U Hrvatskoj 2016. godine sasvim je normalno da jedan ratni zločinac, poput Mirka Norca, započne s normalnim životom i otvori, ni više ni manje nego zaštitarsku tvrtku, sasvim simpatičnog imena Noky Security. Dakle normalno je da Norac, koji je brinuo o broju Srba u Gospiću i okolici i zapovijedao akcijom tijekom koje se vježbalo gađanje noževima na živim metama, danas, najnormalnije, brine o sigurnosti ljudi, zgrada i poslovanja u Hrvatskoj. Sasvim je normalno da jedan prestižan shopping centar, poput Avenue Malla u Osijeku, angažira zaštitarsku tvrtku ratnog zločinca i time pomogne njegovoj integraciji u normalno društvo i pomognu da „Norac namakne prijeko potreban novac“, odnosno 2.3 milijuna kuna koje je dužan državi za odštete obiteljima žrtava. Dakle, ne samo da je normalna, nego je skoro pa i humanitarna odluka uprave Avenue Malla da angažira Noky Security. Isto tako je normalno, da Slobodna Dalmacija, koja je nekad istraživala Norčeve zločine, danas angažira Norčevu tvrtku za svoje preseljenje.

U Hrvatskoj je danas također sasvim normalno da se o Branimiru Glavašu raspravlja isključivo kao o legitimnom saborskom zastupniku, dapače čak kritičnog glasu spram Vlade unutar Sabora. Nije normalno, što je najnormalnije, da se postavi pitanje ponovljenog procesa pred Vrhovnim sudom, više od godinu i četiri mjeseca nakon što je Ustavni sud poništio pravomoćnu presudu za ratne zločine. U Hrvatskoj 2016. godine, dakle, nema ništa normalnije nego sjediti u saborskoj klupi pokraj ratnog zločinca, kojemu je pravomoćna (ne i nepravomoćna) presuda poništena zbog primjene pogrešne konvencije, a ne zbog eventualne sumnje u dokazni materijal, svjedočanstva i slično.

Na kraju, u Hrvatskoj 2016. godine je sasvim normalno da u maršu simpatičnog naziva ‘Hod za život’ najnormalnije sudjeluje ratni zločinac Dario Kordić. Nema ništa normalnije nego da Kordić, odgovoran za ratni zločin u Ahmićima kojem je najmlađa žrtva imala tri mjeseca, danas priča i zagovara vrijednost života od začeća pa do (prirodne, valjda) smrti

Na kraju, u Hrvatskoj 2016. godine je sasvim normalno da u maršu simpatičnog naziva ‘Hod za život’ najnormalnije sudjeluje ratni zločinac Dario Kordić. Nema ništa normalnije nego da Kordić, odgovoran za ratni zločin u Ahmićima kojem je najmlađa žrtva imala tri mjeseca, danas priča i zagovara vrijednost života od začeća pa do (prirodne, valjda) smrti. „Ovo je nešto prelijepo što se započelo, neka ovo sjeme koje je posijano raste i neka bude puno Hodova za život, obitelj i za hrvatsku domovinu,“ najnormalnije je tako Kordić dao svoju izjavu za katolički Laudato TV. Nema ništa normalnijeg nego da rehabilitirani ratni zločinac, koji nikad nije priznao niti se pokajao za svoje zločine, priča o kršćanskim vrijednostima, i brine o svakom životu.

Kao što je rečeno na početku, Hrvatska je jedna normalna zemlja u kojoj je sasvim normalno da se o nekim stvarima nema nikakve potrebe raspravljati i problematizirati. Od normalizacije ratnih zločina i zločinaca nema ništa normalnije za normalan nastavak života u mirnoj i, naravno, normalnoj Hrvatskoj.

Leave a Reply