Viktor Ivančić: Fašisti i reformisti

rsz_citanka

Reforme se ne provode.

Već skoro četiri mjeseca, otkako je konstituirana zadnja hrvatska vlada, to je mantra koju svakodnevno papagajski ponavljaju svi njezini kritičari. Bauk neprovedenih reformi, artikuliran u sočnu psovku, kruži Hrvatskom i služi kao univerzalna šifra za razumijevanje svake od tekućih tegoba.

Liberali, socijalni demokrati, narodnjaci, antifašisti, antirasisti, zabrinuti kulturnjaci, građanski konzervativci, konzervativni građevinci, lijeva salonerija, centralna bižuterija… svi su silno bijesni što vlast nije ni započela s reformama, a u predizbornoj kampanji se krvlju zaklela da će ih smjesta početi provoditi, te napokon povesti zemlju ka gospodarskom oporavku, investicijskom procvatu, tržišnoj konkurentnosti ili nečemu vrlo sličnom.

Čak su i pripadnici vladajuće koalicije svjesni veličine problema i sve glasnije nariču zbog destruktivne i agresivne opozicije koja, kako ističu, odvlači društvenu pažnju ka nevažnim ideološkim pitanjima – ‘sile nas da se bavimo ustašama i partizanima’ – i tako opstruira rad na pripremama reformi koje su, razumije se, prioritet nad prioritetima.

Svi su dakle na svoj način suglasni: umjesto da je već dobrim dijelom reformirana, Hrvatska je i dalje deformirana; skvrčila se u jugoistočnome zapećku Europe kao obogaljena sirotica, kao nakazno dijete ugledne obitelji, kao ožiljak na kirurški zategnutom licu, pa neutješno tuli, lije krokodilske suze, kupa se u slapovima autentične nesreće, i tek svako malo – više od jada nego od srdžbe – usklikne ‘Za dom spremni’.

Razlog stagnaciji svakako je raskošan pičvajz u vladajućim redovima, dosad nezabilježeni rat svih protiv sviju, onaj tip koordinacije u kojem akteri jedan drugoga toliko efikasno stišću za jaja da je donošenje bilo kakve odluke već i fizički nemoguće.

Odnosi između dvojice potpredsjednika Vlade i premijera – jedan je iz HDZ-a, drugi iz Mosta, a treći iz Kanade – regulirani su tako da svaki od njih ne razgovara s preostalom dvojicom, osim u slučajevima kada u paru treba dogovoriti komplot protiv trećega. Predsjednica države, kao stub protokolarnog dijela vlasti, prema zadnjim informacijama ne razgovara ni sama sa sobom, osim u slučajevima kada se, puna zlobe prema suparnici, odluči javno sramotiti.

Dobro upućeni tvrde da redarska služba u Banskim dvorima na ulazu ministrima sve češće oduzima boksere, pištolje i lovačke noževe. Kontroliraju im čak i nokte, jer je bilo pokušaja da suradnik suradniku golim rukama iskopa džigericu. Iznureno pučanstvo sa zebnjom iščekuje večernju porciju televizijskih vijesti koja će započeti informacijom: ‘Današnje zasjedanje Vlade Republike Hrvatske završilo je s jednim mrtvim, dvoje teže i troje lakše ranjenih, oko čijeg identiteta se preživjeli do kraja sjednice nisu uspjeli dogovoriti.’ A ta atmosfera kaosa na vlasti ima fatalnu posljedicu:
Reforme se ne provode.

Za razliku od premoćne većine, držim da je to fantastično postignuće vladajuće garniture. Hibernacija planiranih reformskih zahvata najbolje je što se Hrvatskoj u ovome trenutku moglo dogoditi. Paralizu rada aparata vlasti doživljavam kao spasonosnu, makar možda i nezasluženu, blagodat. Jedina stvar zbog koje hrvatskoj vladi treba odati priznanje jeste učinkovita sabotaža reformi koje je obećala. Veličina njezina uspjeha leži u pogaženim zakletvama.

Te reforme, prema posljednjim nacrtima, imaju precizno modeliran karakter: komercijalizirati zdravstveni sustav tako da se kvalitetnije liječenje i kasnija smrt omogući onima s više novca, povećati izdvajanja za mirovinsko osiguranje, povisiti prag za odlazak u penziju sa 65 na 67 godina života, uvesti porez na nekomercijalne nekretnine, investitore osloboditi nameta koji bi bili u interesu zajednice, omogućiti ‘fleksibilizaciju radnih mjesta’, naime stvoriti zakonske pretpostavke da poslodavci mogu lakše otpuštati radnike, povećati efikasnost rada kroz stimulaciju osjećaja nesigurnosti, na svim razinama sniziti socijalnu zaštitu, privatizirati državna poduzeća i javnu imovinu…
Ukratko, prema Superhik-modelu zakinuti najsiromašnije slojeve da bi se pogodovalo bogatima. Budući da sve to – zbog neproglašenog ratnog stanja u odajama vlasti, a to će reći i nemogućnosti da se bilo koja odluka uspješno progura kroz parlamentarnu proceduru – zasad pada u vodu, priznajem da me prožima stanoviti optimizam. Dok razmišljam o perjanicama nove oligarhije ne mogu se odlučiti jesu li mi odvratniji zato što su fašisti ili su mi simpatičniji radi toga jer su nesposobni. Kako god bilo:
Reforme se ne provode, i to je odlično!

Inicijalno je bilo zamišljeno paralelno djelovanje na dva fronta. S jedne strane – agresivnim angažmanom u polju kulture, medija i obrazovanja – vratiti ustaštvu status svete nacionalne vrijednosti, normalizirati nasilje i rasističku mržnju, ideološki preparirati ustašofilsko društvo i reorganizirati Hrvatsku kao neformalnu NDH. S druge strane – preko neodložnih reformi i ‘bolnih rezova’ – realizirati neoliberalnu koncepciju ekonomske i društvene sreće, servirati sve resurse pred gladna usta multinacionalnih korporacija, te stvoriti takve socijalne prilike u kojima će i svako kolektivno dobro i svaka pojedinačna sudbina biti upregnuti u službu krupnog kapitala.

Ustašizacija napreduje više nego dobro, između ostaloga i zato što je provedba prepuštena samostalnoj inicijativi HDZ-a, poglavito predsjedniku stranke i ministru kulture. S kapitalističkim prosperitetom, međutim, stvari dramatično zapinju, jer dolazi do preklapanja nadležnosti, a to opet dovodi do bratoubilačkog rata, i to ne oko temeljnih principa, nego oko ovlasti.

Rusvaj je poprimio takve razmjere da je jedan zastupnik Mosta nedavno koalicijskim partnerima iz HDZ-a uputio ljubaznu i konstruktivnu poruku: ‘Ko vas jebe!’ Bilo je to zaista umirujuće. S jedne smo strane svjedočili povratku racionalnoga ljudskog govora u sferu tzv. visoke politike, a s druge se upoznali s vrhunskim dometima hrvatskoga političkog infantilizma, jer zastupnik Mosta zauzeo je gard nekoga tko, plativši uslugu, završi u postelji s prostitutkom, a onda podivlja kada ustanovi da ova nije djevica.

Sve su to, velim, pozitivni trendovi, znaci olakšanja, signali koji bude nadu da Hrvatska – barem kroz još neko vrijeme – ni pod crnom uniformom neće potpuno potonuti, jer važna je samo jedna stvar:
Reforme se ne provode, i to je izvrsno!

Nesposobnost, intelektualna zatucanost, podivljala taština i prateći kaos u kojem se guši reformski entuzijazam, od općeg su interesa. Da vodi računa o dobrobiti hrvatskoga naroda, redarska služba iz Banskih dvora bi, umjesto da oduzima, dijelila vatreno i hladno naoružanje sve mahnitijim ministrima, i na taj način poticala stremljenja koja vode zajednicu do slamke spasa.

Doduše, narod koji u većinskome procentu legitimira dolazak filoustaša na vlast ne zaslužuje milost – pa ni kruha povrh svastike – ali ovo je ipak jedan humanistički tekst, u kojem se s najvećim naporom odričemo niskih poriva za račun ideala kršćanske solidarnosti i, suprotno navadi zastupnika Mosta, ljubimo bližnjega svog znajući da je ovaj kurva nad kurvama.

Vrijedi, uostalom, uzeti u obzir i nehotični poučak hrvatske vlade: jedini način da spasiš tupu biračku masu jest da iznevjeriš njena očekivanja.

Tekst prenosimo s pescanik.net

Leave a Reply