Radno vrijeme treba smanjiti na šest sati

proleteri

Velika nesreća zadesila je oko milijun i pol zaposlenih Hrvata u domovini. Međunarodni praznik rada, odnosno 1. svibanj, pao je u nedjelju. Samo značenje riječi praznik koja simbolizira prazan dan, neradni dan ili dan odmora, time je izgubio smisao. Jer kakav je to praznik koji pada u nedjelju kad se ionako ne radi? Kad već ne može u srijedu da se pošteno spoji, aj’ barem u ponedjeljak da imamo produžen vikend. Ili petak? Makar bolje ponedjeljak da ionako skraćeni petak još malo skratimo…

O Prazniku rada već godinama se priča i razmišlja isključivo u kontekstu slobodnog dana, roštilja i derneka u Maksimiru. Prije nego narod navali na besplatni grah, sindikalni lideri rado će održati zdravicu i upozoriti na sve gori i gori položaj radnika u Hrvatskoj. Ako je dobra godina, mikrofon će uhvatiti i neki oporbeni političar ili, još bolje, gradonačelnik, pa će ga rulja s radošću izviždati i tako zadovoljiti ne samo nepce već i vlastitu radničku ili neradničku savjest.

Ove godine Praznik rada prošao je u sjeni lošeg vremena i mini mirovinske reforme, odnosno produljenja radnog staža do 67. godine života. Neki će to shvatiti kao prirodni potez Vlade koja sebe smatra reformskom, iako je, objektivno, produljenju radnog vijeka bilo u programu još bivšeg SDP-ovog ministra rada, Miranda Mrsića. Uz to, razgovara se već neko vrijeme o većoj fleksibilnosti tržišta rada, odnosno kako lakše zaposliti i otpustiti radnika. Sindikati traže veću sigurnost za zaposlene, poslodavci, pak, slobodnije ruke pri dijeljenju otkaza. Priča se o minimalnim nadnicama, slobodnim danima, otpremninama i 13. plaćama. Raspravlja se o prekovremenim satima, radu nedjeljom, radu na određeno i neodređeno. Razgovara se gotovo o svemu osim o reformi osmosatnog radnog dana iako je riječ o arhaičnom konceptu iz 19. stoljeća koji se bazira na životnoj filozofiji „osam sati rada, osam sati rekreacije, osam sati odmora“. Podsjetimo, upravo je 1. svibnja 1886. godine održan veliki radnički prosvjed u Chicagu koji je imao za cilj uvođenje osmosatnog radnog dana.

U svijetu gdje se tržište rada toliko brzo mijenja da nestaju zanimanja za koja su se ljudi školovali prije samo deset godina i kada se predviđa da će za 20 godina gotovo pola radnih mjesta koja postoje danas biti automatizirana, odnosno za njih neće biti potrebni radnici, je li moguće da se još uvijek mora raditi baš osam sati dnevno?

Prošlo je od tada, dakle, točno 130 godina. U svijetu gdje se tržište rada toliko brzo mijenja da nestaju zanimanja za koja su se ljudi školovali prije samo deset godina i kada se predviđa da će za 20 godina gotovo pola radnih mjesta koja postoje danas biti automatizirana, odnosno za njih neće biti potrebni radnici, je li moguće da se još uvijek mora raditi baš osam sati dnevno? Ili čak više u slučaju neorganiziranog poslodavca?

Naravno da nije. No, običaje je teško mijenjati, pa tako i radno vrijeme od devet do pet, čak i onda kad manje rada daje bolje rezultate. U Hrvatskoj, u kojoj je nedavno nekom genijalcu iz Vlade sinula ideja produljenja radnog dana na devet sati (?), takvu reformu iluzorno je očekivati. No, ima zemalja koje su ozbiljno krenule u smjeru uvođenja kraćeg radnog dana, a rezultati su izvrsni. Recimo, Švedska, u kojoj sve više ljudi radi šest sati na dan. To nije izbor radnika već kompanija koje su shvatile da na taj način poboljšavaju kvalitetu života svojih zaposlenika ali i njihovu produktivnost. Prema studijama oni koji rade 40 sati tjedno imaju bolje rezultate od onih koji rade više od 48 sati tjedno. Isto tako, oni koji rade manje od 40 sati tjedno postižu iste ili čak bolje rezultate od onih koji svakodnevno čuče u uredu od osam do četiri ili devet do pet. Broj sati koje provedemo na poslu, razumljivo, ne mora biti proporcionalan rezultatu kojeg postižemo. Njemačke radnike prati imidž izuzetno marljivih i efikasnih ljudi. No, među 34 države članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvitak (riječ je uglavnom o ekonomskim silama), Nijemci rade najmanje radnih sati godišnje. U isto vrijeme, Grci su na drugom kraju skale. Isti ti Grci o kojima se priča da ne rade dovoljno i žive izvan svojih mogućnosti, godišnje na poslu provedu čak 700 sati više od njemačkih radnika.

Shvatili su to Šveđani koji sada više paze što se radi u tih šest sati, pa neki od njih manje sastanče ili pak ne dopuštaju korištenje društvenih mreža na poslu. Rezultat: radnici su sretniji i zadovoljniji, imaju više energije za rad a kompanije su povećale profit

Ionako je veliki izazov, da ne kažemo iluzija, biti fokusiran punih osam sati na specifičan zadatak. Puno je efikasnije raditi, ali stvarno raditi, šest sati. Preostala dva sata, realno gledajući, ionako su većinom izgubljeno vrijeme. Dovoljno je samo zbrojiti koliko vremena potrošimo na bespotrebno duge sastanke, tzv. čik pauze, privatne telefonske razgovore ili ostale vanjske impulse koji su neizbježni ukoliko radite na računalu. Shvatili su to Šveđani koji sada više paze što se radi u tih šest sati, pa neki od njih manje sastanče ili pak ne dopuštaju korištenje društvenih mreža na poslu. Rezultat: radnici su sretniji i zadovoljniji, imaju više energije za rad a kompanije su povećale profit.

To posebno vrijedi za moderne informatičke radnike čiji zadaci uključuju kreativno ili strateško razmišljanje. Naime, čovjek se mentalno umara i nije jednako efikasan na početku, odnosno na kraju radnog dana. Novim naprednim tvrtkama jako je važna ne samo efikasnost već i zadovoljstvo njihovih zaposlenika. Mnogi su već shvatili kako striktno inzistiranje na radu od osam do četiri nema smisla. Neki su zato uveli klizno radno vrijeme, tolerira se kasniji dolazak na posao ali uz uvjet da se onda duže ostane na poslu. No, došlo je vrijeme za prave reforme i novu revoluciju na tržištu rada. Kraći radni dan bit će, po svemu sudeći, budući standard koji će se proširiti u naprednom dijelu svijeta. S takvim standardom može se raditi, ako treba, i do 70. godine.

Leave a Reply