Zašto ministar kulture ne može osuditi fizički napad bez „ali“

fight

Za osobu koja se svojski trudi osuditi svaki oblik totalitarizma, koji u suštini označava suzbijanje ili ograničavanje slobode, Zlatko Hasanbegović ima iznenađujuće malo sluha za slobodu govora i tiska. Za osobu koja je radila u institutu društvenih znanosti, što bi valjda moralo jamčiti kakvu-takvu akademsku pismenost i vještinu argumentiranja, Zlatko Hasanbegović iznenađujuće često poseže za relativizacijom koje čega uz obrazloženja na razini učenika nižih razreda osnovne škole. Da li je riječ o ustašama i partizanima, Bleiburgu i Jasenovcu, fašizmu i komunizmu ili Anti Tomiću i nasilnicima koji su fizički nasrnuli na njega, Zlatko Hasanbegović ne može si pomoći, a da ne padne u zamku klasičnog uzročno posljedičnog opravdanja ili pak čiste kontradikcije.

Pisati o njegovom otvorenom koketiranju s ustaštvom, dosadno je baš kao što je već dosadan i apel kulturnjaka za njegovom ostavkom. Naime, sasvim je jasno da ministar štuje „te istinske heroje, mučenike i šehide, koji svoje živote položiše na oltar domovine od Beliburških poljana pa do Foče i Fazlagića kule“, kao što je očito da neće dati ostavku taman da mu mediji iskopaju fotografiju na kojoj pozira sa, šta ja znam, ustaškom kapom. I dok je riječ o stavovima koje moderno društvo ne bi smjelo tolerirati (barem ne ljudima u vrhu vlasti), pustimo na trenutak povijest povjesničarima i osvrnimo se na posljednju skandaloznu izjavu ministra kulture.

Prije nekoliko dana u Spitu, dvojica nasilnika fizički su nasrnula na uglednog hrvatskog pisca Antu Tomića. Upitan da komentira napad na Tomića, Hasanbegović je načelno osudio fizičko nasilje i napad na svakog građanina ali i poručio kako „ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ“. Svatko pametan iz toga jasno iščitava ministrovo upozorenje ne samo Tomiću nego i svima drugima da pripaze što govore i pišu. Iz toga, ispada, da je Tomić skoro pa sam kriv što su ga fizički napali.

Činjenica da su ga novinari uopće pitali što misli o napadu na Antu Tomića, trebala bi zabrinuti ministra. Ne zato jer je to pitanje neumjesno, već zato jer su novinar ili urednik dobro pretpostavili da će ministar zabrljati.

Nakon što su neki mediji kritizirali ministrov komentar, Hasanbegović je dobio priliku za popravni, no ponovno je zabrljao. Umjesto da glasno i jasno kaže kako je ovo što se dogodilo strašno i kako se nada da će policija što prije uhapsiti napadače, ministar je počeo tumačiti svoju prethodnu izjavu, uz napomenu kako Ministarstvo kulture nije prava adresa na kojoj bi novinari uopće trebali tražiti komentar. Dapače, rekao je kako je tražiti od njega komentar čak i neumjesno.

E sad, bilo bi zaista neumjesno da su se novinaru sjurili u Runjaninovu ne bi li čuli što ministar kulture misli o krađi koja se desila u središtu policije u Heinzelovoj ulici. No, kad je fizički napadnut književnik, kulturnjak, i to, kako se pretpostavlja, zbog onog što piše i govori, a ne svađe oko parkirnog mjesta, onda je resorno ministarstvo sigurno mjesto u kojem valja tražiti ako ne zaštitu onda barem podršku. Ministru kulture čini se još uvijek nije jasno kako bi načelno upravo on trebao služiti kulturnjacima, a ne kulturnjaci njemu. Dakako, tako bi trebalo biti u uređenoj i civiliziranoj zemlji. Činjenica da su ga novinari uopće pitali što misli o napadu na Antu Tomića, trebala bi zabrinuti ministra. Ne zato jer je to pitanje neumjesno, već zato jer su novinar ili urednik dobro pretpostavili da će ministar zabrljati.

I zaista Zlatko Hasanbegović nije podbacio, a neće podbaciti niti sljedeći put. Zašto? Zato jer je riječ o netrpeljivoj i nervoznoj osobi koja naprosto ne može jednostavno osuditi fizički nasrtaj na književnika, kao što ne može ni pružiti ruku snimatelju koji je pao na ulici. Bila bi to, naime, sasvim prirodna, ljudska gesta. „Ali on je meni prvi uzeo igračku“, opravdat će dijete u vrtiću neprimjereno guranje vršnjaka. Ante Tomić nije uzeo nikakvu igračku Zlatanu Hasanbegoviću. Ali ga je zato u jednoj kolumni nazvao „retardom“ i „maloumnikom“. I zbog toga, čini se, nema njegovu podršku. Taman da bacili na Tomića još tri kante fekalija.

U ovakvom slučaju uopće koristiti uzročno posljedičnu argumentaciju i upozoravati na izgovorenu riječ potpuno je promašeno, osim ako nije za cilj relativizacija cijelog slučaja. Kao što koketiranje s ustaštvom jednog ministra daje vjetar u leđa tisućama crnokošuljaša da marširaju ulicama grada Zagreba, tako se i „bezuvjetnom“ osudom fizičkog napada potiču nasilnici na slično ponašanje. A oni koji pišu, neka paze što pišu.

Leave a Reply