Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu „odrezao“ je 40 godina zatvora Radovanu Karadžiću. Bivši predsjednik Republike Srpske proglašen je krivim za 10 od 11 točaka optužnice. Kriv je za genocid u Srebrenici i višegodišnje teroriziranje Sarajeva, kriv je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, kriv je za zločin protiv čovječnosti, kriv je za istrebljivanje, kriv je za uzimanje pripadnika Ujedinjenih naroda za taoce. Odbačene su pak optužbe za genocid u sedam općina, Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku.
Rat u Bosni i Hercegovini završio je prije više od 20 godina. Daytonski sporazum, kojim je okončan rat, potpisan je 14. prosinca 1995. godine. Mlađi naraštaji rođeni nakon „Daytona“ već su upisali fakultete, neki već rade, a neki već i vlastitu djecu imaju. Za većinu njih presuda Radovanu Karadžiću sporedna je vijest bez obzira na svu reportersku silu koja se prošlog četvrtka javljala iz Haaga. Imaju oni, reći će, pametnijeg posla od Radovana Karadžića. I vjerojatno su u pravu.
No, ima jedna knjiga, zapravo strip, kojeg bi trebao svatko pročitati. I to upravo sada bez obzira da li ga zanima ili ne zanima rat u Bosni, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Srebrenica, Foča ili Goražde. Riječ je o crtanom romanu „Zaštićena zona Goražde“, američkog novinara i stripaša Joea Saccoa. „Zaštićenu zonu“ valja više puta pročitati jer je to možda najbolji prikaz suludog rata u Bosni, bolji od znanstvenih radova, povijesnih studija i knjiga o Bosni koja su izpisala najjača novinarska pera. Jer ono što je Sacco nacrtao i ispričao ne može se usporediti ni sa čim drugim.
Ako nekoga zanima kako je moguće da ti prijatelj iz djetinjstva pali kuću, istu onu u kojoj ste se kao djeca zajedno igrali, neka pročita „Goražde“. Ako nekome još nije jasno da su ljudi u suštini zli, a da je nacionalizam najveća nesreća na svijetu, neka pročita „Goražde“.
Joe Sacco u Goražde je došao na samom kraju rata 1995. Proveo je tamo nekoliko mjeseci, pažljivo bilježeći svaki detalj grada, upijajući svaku riječ i pogled ljudi iz Goražda i drugih sela u istočnoj Bosni. Edin, koji je tada imao malo više od dvadeset godina, inače apsolvent elektrotehnike, učitelj i branitelj Goražda, ugostio ga je u vlastitom domu, vodio ga je kroz grad, upoznavao s drugim ljudima i prevodio njihove tužne sudbine. Ljudi su pričali, a Sacco je pisao i crtao, ne bi li na kraju iz svega nastalo 227 stranica dugačko remek djelo koje bi trebalo uvrstiti u lektiru svih srednjih škola na prostorima bivše Jugoslavije. Ako netko želi znati kako je bilo živjeti u zaštićenoj zoni, neka uzme „Goražde“. Ako nekoga zanima kako je moguće da ti prijatelj iz djetinjstva pali kuću, istu onu u kojoj ste se kao djeca zajedno igrali, neka pročita „Goražde“. Ako nekome još nije jasno da su ljudi u suštini zli, a da je nacionalizam najveća nesreća na svijetu, neka pročita „Goražde“.
Njegov strip kombinacija je najbolje novinarske reportaže i povijesnog romana, a uz to i likovno remek djelo. Ovakav način novinarstva, koji je Sacco ponovio i u svojim drugim fantastičnim romanima, „Palestina“, „Crtice iz Gaze“ ili „Novinarstvo“, a koji na žalost za sada nisu prevedeni na hrvatski („Zaštićenu zonu Goražde“ objavila je nakladnička kuća ZRC SAZU 2007.), nevjerojatno je snažan. On pokazuje kako strip često može i više od knjige i kako je vrijeme da ga se prihvati na način koji zaslužuje.
