MIRIŠE FAŠIZAM U ZRAKU, OSJEĆA SE ONO…

diktator

Ljudi vole šefove. Kažu da ne vole, kukaju kad im jašu za vratom, ali na kraju dana, jasno je da delegiranje odgovornosti smanjuje stres. Riječima sado-mazo zajednice, prava sloboda leži u ropstvu. Ima smisla. Politika jest BDSM.

Posljednjih godinu do dvije gotovo da nema analitičara, teoretičara i komentatora koji se nije pozabavio fenomenom skretanja Europe u “tradicionalne” modele vladanja; iako su mnogi očekivali da će dvijetisućedesete biti era znanosti, menadžerstva, poduzetništva i tehno-hedonizma, ljudi su zavoljeli – vladare.

Trump, Erdogan, Putin, Orban, Netanyahu, Abe, Modi… Tata ko pljeve. S nikad popularnijom Marine Le Pen, eto i jedne mame. Narodi svijeta mogu konačno tutnuti palčeve u usta i nastaviti bezbrižno sisati. Ima tko će se pobrinuti za njih. Neliberalna demokracija, Hrvatska, Mađarska, Poljska… uspon desnice u Njemačkoj i Francuskoj. Nova era obožavanja amblema i velikih riječi malih ljudi.

Donald Trump je zapravo najnoviji u nizu, čovjek koji je u stanju blebnuti bilo što, ako mu to donosi bodove kod okupljene mase bijelog čela i crvenih vratova, nakićenih zastavama i reganovskim parolama o ponovnom rođenju nacije ogrezle u dekadenciju i pad. Nije baš Mussolini, za to mu treba više govorničko-performerskih vještina, ali Trump je trenutno najveća zvijezda primitivnog i radikalnog populizma. Bilo bi manje smiješno da čovjek ozbiljno ne pretendira na poziciju vođe najmoćnije zemlje svijeta.

Što kažu teorije? Zašto su novi autoritarizam i politika čvrste ruke u 21. stoljeću, eri u kojoj smo svi trebali napaljeni hodati u togama dok roboti rade prljave poslove, odjednom postali šik? Nije li 20. stoljeće odavno odbačeno kao par smrdljivog, usranog donjeg rublja, s dva svjetska rata i manjkom wireless interneta iza nas?

Jer baš kao što bi i Hitler i Staljin bili tek sitni brkati kriminalci da nije mase od nekoliko milijuna parazita koji su im visjeli s istih tih brkova poput malih bezličnih brabonjaka te ih pretvorili u masovne ubojice beskonačne moći, tako ni silni današnji mini-Hitleri, puni sebe i ideja koje prodaju budalama, nisu nitko i ništa bez budala.

Globalizacija je prvi, dežurni krivac. Globalizirana ekonomija izbrisala je funkcionalne nacije-države iz postojanja i ostavila dekor, koji mnogim tradicionalistima jednostavno nije dostatan za sreću i stabilnost. Nadnacionalne, a ne multinacionalne kompanije, goleme zvijeri krupnog kapitala koje ne polažu račune nikome i imaju više love u blagajni od većine nacionalnih država, vode igru. Proxy ratovi (War On Terror, ofkors) u korporativnu korist, pomiješani s općom nesigurnošću i strahom od dekapitacije iza svakog ćoška, tjeraju ljude u zagrljaj sigurnog oca – predsjednika, premijera, velikog vođe… On zna, dok se narod grupira oko njegovih nogu, drhteći poput lista užasnutog nesigurnošću života.

Nema veze zna li itko išta uistinu. Bitno je da raja zna da ona ne zna, a onaj koji nosi skupo odijelo, puno viče i troši lovu istih onih korporacija protiv koji se, kao, bori, sigurno zna. Svi zajedno tragikomično uvjereni da se boljke 21. stoljeća mogu izliječiti metodama dvadesetog.

Generacija Wilhelma Reicha iskru pokoravanja autoritetu nalazila je u obitelji, mikro-jedinici fašizma. Drugi odlaze antropološki dublje pa čitavu stvar jednostavno objašnjavaju prirodom ljudskog primata. Nije se čovjek baš toliko promijenio s civilizacijom, treba ipak još malo vremena za biologiju. Istina, današnji homo sapiens više ne kenja s balkona po kožnatim kišobranima, ali ostao je mali majmun u nama, željan dominacije i pokoravanja. Čopor bira ultimativnog alfu, kliče mu pod balkonima, vrišti na sve oko sebe, diveći se i strahujući od monstruma kojeg je sam stvorio. Jer baš kao što bi i Hitler i Staljin bili tek sitni brkati kriminalci da nije mase od nekoliko milijuna parazita koji su im visjeli s istih tih brkova poput malih bezličnih brabonjaka te ih pretvorili u masovne ubojice beskonačne moći, tako ni silni današnji mini-Hitleri, puni sebe i ideja koje prodaju budalama, nisu nitko i ništa bez budala.

A njih, fala bogu, nikad nije falilo.

Leave a Reply