Jedan je „klaun“, a drugi „mađioničar“. Obojica se zovu Donald, a i prezimena im počinju istim slovom T. Prvi je Donald Trump, a drugi Donald Tusk.
Iz dana u dan sve je izglednije da će ovaj prvi biti republikanski kandidat na nadolazećim predsjedničkim izborima SAD-a. Bez obzira na njegovo klaunovsko ponašanje, ili upravo zbog toga, Donald Trump ima realnu šansu postati novi američki predsjednik, o čemu će odlučiti birači u studenom ove godine.
Za razliku od Donalda Trumpa, Donald Tusk nije bio prisiljen sudjelovati ni na kakvim stranačkim predizborima, pa čak niti na izborima. Na mjesto predsjednika Europe (službeno predsjednika Europskog vijeća) doveli su ga nacionalni čelnici država članica EU-a, a ne birači.
Donald Tusk ne ponaša se klaunovski. Daleko od toga. Bivši poljski premijer fin je i uglađen čovjek koji pomno bira svaku svoju riječ i pristojno izbjegava bilo kakav konflikt. Dok Trump bez ustručavanja najavljuje izgradnju zida s Meksikom i deportaciju iz Sjedinjenih Država svih ilegalnih imigranata (oko 11 milijuna), Donald Tusk nerado govori o postavljenim žicama i zidovima na granicama europskih država, a kad spominje deportaciju pažljivo čini razliku između migranata i izbjeglica.
Nakon niza sastanaka s čelnicima zemalja tzv. balkanske rute, dosad glavnog transportnog pravca izbjeglica iz Grčke prema sjeveru Europe, predsjednik Europskog vijeća pozvao je imigrante da prekinu dolaziti u Europu. „Želim uputiti apel svim potencijalnim ilegalnim ekonomskim migrantima odakle god bili. Ne dolazite u Europu. Ne vjerujte krijumčarima. Ne riskirajte živote i imovinu. Od toga nećete imati ništa“, izjavio je Tusk kao da su ljudi zbog boljeg posla spremni riskirati život i imovinu.
Njegova poruka, unatoč pristojnom izboru riječi, u suštini se ne razlikuje mnogo od poruke Donalda Trumpa: Migranti, niste dobro došli. Da ne bi ostalo samo na riječima, Europa, na čelu s Donaldom Tuskom, odlučila je preko noći zatvoriti vrata Starog kontinenta i prekinuti do sada relativno dobro organiziran prijevoz izbjeglica kroz Makedoniju, Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju do Austrije i dalje. Europa se zatvorila, zabarikadirala i na makedonsko-grčkoj granici ostavila uski prolaz samo za izabrane.
Time je, treba li to uopće isticati, pokazala svoje drugo lice. Lice koje brine samo o sebi i svojim interesima, lice koje ne poštuje međunarodne zakone i Ženevsku konvenciju o pravima izbjeglica, te lice koje je nasmiješeno i uljuđeno samo do pojave prve ozbiljnije krize.
Pravo lice pokazao je i hrvatski premijer Tihomir Orešković koji je skandalozno relativizirao cijeli problem kao da se radi o nabavi uredskog materijala, a ne sudbinama desetaka tisuća ljudi. Orešković se u maniri poslušnog menadžera pohvalio kako je u samo dva tjedna broj „ilegalnih imigranata“ smanjen s 3200 dnevno na nulu. „Danas smo na nuli, što mislim da je vrlo pozitivan rezultat za Hrvatsku i susjede“, kazao je premijer.
Pravo lice pokazao je i hrvatski premijer Tihomir Orešković koji je skandalozno relativizirao cijeli problem kao da se radi o nabavi uredskog materijala, a ne sudbinama desetaka tisuća ljudi
No, razlog pisanja ovog teksta nije isključivo kritika europske nehumanosti. Onima koji vjeruju da migrantima i izbjeglicama nije mjesto u Europi, nikakvo moralno propovijedanje ionako neće promijeniti mišljenje. Važno je zato naglasiti kako trenutni plan Europske unije i zatvaranje tzv. balkanske rute naprosto nije dobra ideja. Zdrava logika jasno govori kako ovaj problem nije moguće riješiti magičnim štapićem. A Donald Tusk i njegova europska svita naivno su odlučili, upravo u maniri nedoraslog mađioničara, okončati izbjegličku krizu s dva jednostavna poteza: zatvaranjem „balkanske rute“ i sporazumom s Turskom. Da parafraziramo Donalda Trumpa koji kaže kako će o trošku Meksika izgraditi zid na američko-meksičkoj granici, tako bi i Turska, valjda, trebala izgraditi „europski“ zid na istoku zemlje. Čak i ako Europa u dovoljnoj mjeri potkupi Tursku (kako novčano tako i ignoriranjem njezinog sukoba s kurdskim snagama izvan zemlje) i ova bude spremna primiti natrag izbjeglice iz Grčke, u što svatko razuman valja sumnjati, pitanje je koliko je brzo takav plan uopće moguće izvesti. S Turskom za sada još nije postignut formalni dogovor, a čak i ako se postigne proći će mjeseci prije nego ona bude logistički spremna prihvatiti još više izbjeglica.
Da parafraziramo Donalda Trumpa koji kaže kako će o trošku Meksika izgraditi zid na američko-meksičkoj granici, tako bi i Turska, valjda, trebala izgraditi „europski“ zid na istoku zemlje
Do tada će situacija u Grčkoj biti sve gora i gora. Iako je Tusk ovaj plan predstavio kao zajednički plan Europske unije, vrlo brzo postalo je jasno kako Grčka nije oduševljena raspletom krize i kako konsenzusa po tom pitanju ipak nije bilo. Grčki premijer upozorio je da Europska unija nema budućnost ukoliko zemlje nastave donositi unilateralne odluke, misleći pritom na zatvaranje granica balkanskih zemalja. Za očekivati je nastavak dolaska izbjeglica u Grčku kojih je već sada gotovo 50.000. Grčka se, sasvim sigurno, neće moći nositi s takvim priljevom izbjeglica i pitanje je dana kada će nastupiti humanitarna kriza.
Naravno, sve to dogodit će se pod uvjetom da se grčka granica doista može uspješno kontrolirati i da se veza s Makedonijom, Albanijom ili Bugarskom zaista prekine. Za vjerovati je, ipak, da će izbjeglice, ovaj put uz pomoć krijumčara, probijati granicu i da će se naći alternativni pravci. Spomenimo da je početkom devedesetih godina čak 250.000 Albanaca što legalno što ilegalno migriralo u Grčku. U Bugarsku je iz Grčke, unatoč žici, prošle godine ušlo oko 30.000 izbjeglica. Moguće je otvaranje pomorske albansko-talijanske rute, pa čak i morskog pravca prema Hrvatskoj. Mogućnosti su različite, a dolazak izbjeglica sigurno neće zaustaviti zatvaranje granice ili podizanje zida. Većinom se tu ipak radi o ljudima koji bježe od rata i koji nakon svega što su prošli, više nemaju što izgubiti.
