Euro-balkanskom „Vojnom krajinom“ protiv ljudi koji bježe od ratova i siromaštva

zica

Najnoviji razvoj događaja oko izbjegličke krize mogao bi se svesti na potentnu militarizaciju zemalja na tzv. Balkanskoj ruti. Nakon što je održan sastanak zemalja na izbjegličkoj ruti u organizaciji Austrije, gdje se perfidno izostavilo sudjelovanje Grčke kako bi se istu pritisnulo da prestane propuštati ljude, odnos prema ljudima koji bježe pred ratovima i siromaštvom, a koje neki nazivaju izbjeglicama, a neki migrantima, se uvelike promijenio. Ovo je sada četvrta javna politika vidljiva unutar EU prema izbjeglicama.

Prva se može okarakterizirati politikom njemačke dobrodošlice, koju je podržalo još nekoliko članica EU, a koja se polako počinje topiti. Iako je službeni stav Njemačke da je ona i dalje otvorena za dolazak izbjeglica, loptica je prebačena na južnog susjeda Austriju da krene usporavati izbjeglički tok. Nemojmo zaboraviti da je politikom otvorenih granica Njemačka, a posebno kancelarka Merkel stekla veliko uvažavanje u dijelu javnosti koja zagovara ljudska prava i preuzimanje odgovornosti za živote ljudi koji bježe pred ratovima i siromaštvom. No sjetimo se da je samo prije dvije godine ista ta kancelarka bila portretirana kao glavni uzrok neuspjeha nošenja EU s ekonomskom krizom, namećući stroga rješenja štednje i rezova drugim članicama. Lutka Angele Merkel sa Hitlerovim brčićima na demonstracijama u Ateni obišla je svijet. Njemačkoj se je još jednom partikularno vadila njena nacistička prošlost. Potezima oko izbjegličke krize, što je možda mnogima promaklo, Njemačka je izgradila sliku snažne zemlje otvorene za ljudska prava i toleranciju dok je sve protivnike takve politike ostavila u glibu neo-nacističkih metafora. Angela Merkel nominirana je i za Nobelovu nagradu za mir. U svjetlu najave nove vanjske politike Njemačke koja želi biti snažniji igrač u međunarodnim odnosima, denacifikacija Njemačke kroz otvorenost prema izbjeglicama, snažno će obilježiti ulogu Njemačke u budućnosti. Njemačka je dakle ostala ustrajna u politici otvorenih vrata, dok je politiku kočničara preuzela Austrija.

Potezima oko izbjegličke krize, što je možda mnogima promaklo, Njemačka je izgradila sliku snažne zemlje otvorene za ljudska prava i toleranciju dok je sve protivnike takve politike ostavila u glibu neo-nacističkih metafora

Druga politika pojavila se kao odgovor na Njemačku politiku dobrodošlice. Odmah smo dočekali očekivani tzv. mađarski, tj. bolje rečeno Orbanov model ksenofobnog stava prema izbjeglicama i ograđivanje zemlje žicom uz promociju anti-liberalnog koncepta demokracije. Taj potpuno anti-europski i anti-liberalni pristup odmah su progutale i višegradske zemlje (Poljska, Češka i Slovačka) i neslužbeno se stavile pod autoritet „wannabe diktatora“ Orbana.

Velika Britanija, jedna od zemalja direktno najodgovornijih za ovu izbjegličku krizu zbog nezakonitog napada na Irak 2003. godine, samostalno promovira treću politiku „nas se ovo ne tiče“ i želi se izvući iz odgovornosti kroz prijetnje izlaska iz Europske unije, te uopće ne daje priliku EU da s njom i raspravlja o izbjegličkoj krizi već u trenutku humanitarne izbjegličke krize sa Europskom komisijom lomi koplja oko socijalnih prava EU građana koji žive u Velikoj Britaniji?!

Uistinu, najljepša strana dolaska ljudi koji bježe pred ratovima, korupcijom i siromaštvom u Europsku uniju je raskrinkavanje članica EU i lažne slike stvorene oko EU. EU je godinama gradila svoje mehanizme postojanja na proširenju tržišta roba i kapitala, da osigura mobilnost radne snage kako bi omogućila što dinamičnije zajedničke tržište. U tom razvoju zaboravila je raditi na temeljnim vrijednostima koje su omogućile razvoj pojedinih članica, a uključenjem bivših komunističkih zemalja, dozvolila je da se temeljne vrijednosti liberalne demokracije propituju i relativiziraju. Upravo su nam izbjeglice omogućile da tako jasno vidimo gdje je zapelo u tzv. europskom projektu. S te strane postavljena je jasna dijagnoza slabosti EU i samo je pitanje da li će biti političke hrabrosti nastaviti graditi EU s više demokracije, više sloboda i prava i više jednakosti kao temeljem dugoročnije održivosti europske zajednice.

Kampanja koju od početka krize predvodi predsjednica RH dobila je još više maha uspostavom nove nedovršene Vlade. Počelo se opet trabunjati o vojnom roku, a sve u svjetlu opasnosti koje dolaze sada sa juga. Zanimljivo je da će upravo oni koji se ograđuju od riječi „regija“ sada dugoročno zakucati Hrvatsku u regionalnu priču „Vojne krajine“ koja će imati za cilj odvraćanje izbjeglica

Nažalost, četvrta politika dijela članica EU, predvođena Austrijom nije krenula tim smjerom. Upravo suprotno. Austrija je preuzela ulogu „kultiviranije Mađarske“ i odlučila prerezati dolazak izbjeglica u Europu. Za odrađivanje prljavog posla zaustavljanja izbjeglica mobilizirala je i militarizirala zemlje od Vardara pa do Triglava, koje su se lako uhvatile na tu udicu. Tako smo u samo nekoliko mjeseci vidjeli sve više žica na potezu Makedonija-Austrija, ali što je još opasnije stalno širenje ovlasti vojske u njenoj ulozi u izbjegličkoj krizi.

Tako i u Hrvatskoj svjedočimo višetjednoj vrlo ružnoj kampanji stigmatiziranja izbjeglica kao sigurnosne prijetnje. Kampanja koju od početka krize predvodi predsjednica RH dobila je još više maha uspostavom nove nedovršene Vlade. Počelo se opet trabunjati o vojnom roku, a sve u svjetlu opasnosti koje dolaze sada sa juga. Zanimljivo je da će upravo oni koji se ograđuju od riječi „regija“ sada dugoročno zakucati Hrvatsku u regionalnu priču „Vojne krajine“ koja će imati za cilj odvraćanje izbjeglica. Time se opet Balkan vraća na stereotipizirano simbolično mjesto zemalja vojnika koje će lako odraditi taj dio posla. Danak u krvi ovaj puta nije prisilna mobilizacija, već dragovoljna politička malverzacija.

Leave a Reply