Istraživanja psihičkog zdravlja transrodnih osoba u SAD-u uvijek su bila negativa pokazujući visoke stope depresije, tjeskobe i samoubojstava. Ipak, do sada se vrlo malo znalo o mentalnom zdravlju „generacija u rastu“ transrodnih osoba – djece pred pubertetske dobi koje žive otvoreno kao trans osobe i kao takve uživaju podršku svojih obitelji. Suočavaju li se i oni s problemima društva ili im obitelji pružaju okolinu punu otvorenosti i podrške? Kada im se spolni identitet potvrdi, jesu li sretni?
Najnovije istraživanje instituta na Sveučilištu u Washingtonu pokazuje da je odgovor na to pitanje da. Kako objavljuju „Znanstvene novosti“, riječ je o prvom istraživanju koje se bavi psihološkim zdravljem transrodne djece koja su već započela s tranzicijom u vidu promjene roda u izražavanju (on, ona), načina oblačenja i frizure te, vrlo često, osobnog imena. Istraživanje je otkrilo da 73 djece, u dobi od tri do dvanaest, nema ništa veću stopu depresije i tjeskobe od dvije kontrolne skupine koje sačinjavaju njihova braća i sestre te grupe djece iste dobi kojima se podudaraju rod i spol.
Istraživanje je otkrilo da 73 djece, u dobi od tri do dvanaest, nema ništa veću stopu depresije i tjeskobe od dvije kontrolne skupine koje sačinjavaju njihova braća i sestre te grupe djece iste dobi kojima se podudaraju rod i spol
Kristina Olson, vodeća autorica istraživanja, kaže da je otkriće pobilo dugogodišnju pretpostavku da su psihički problemi transrodne djece neizbježni ili, još gore, da je transrodnost po sebi neka vrsta mentalnog poremećaja.
„Uvriježeno je razmišljanje uvijek bilo da djeca koja se ne ponašaju u skladu sa svojim spolom i stereotipima koje on nalaže, nezaobilazno zadobivaju poremećaje mentalnog zdravlja“, rekla je Olson i zaključila: „Naša studija pokazuje da to nije tako.“
Katie McLaughlin, koautorica istraživanja nazvala je otkriće „nevjerojatno obećavajućim“. „Ona pokazuju da psihički poremećaji nisu neizbježni u ovoj grupi te da podrška u obitelji može djelovati kao štit od brojnih psihičkih bolesti od kojih pate brojne transrodne osobe“, rekla je McLaughlin.
Studija je uključivala i roditelje ispitanika koji su ispunjavali upitnike o ponašanju svoje djece. Otkriveno je da transrodna djeca imaju stopu depresije gotovo identičnu nacionalnoj normi, a da je stopa tjeskobe samo malo viša.
Olson objašnjava da viša stopa tjeskobe ne čudi pošto su transrodne osobe vrlo slabo vidljive u vodećim medijima, ali i u medicini.
Transrodne osobe dugo su bile klasificirane pod nazivnikom „poremećaj spolnog identiteta“. Godine 2013. termin je zamijenjen novim – „spolna disforija“ nakon dugotrajnog lobiranja da se iz terminologije izbaci riječ „poremećaj“.
„Teško je biti transrodna osoba u SAD-u u 2016. godini“, objašnjava Olson. „Ako vršnjaci saznaju da je dijete transrodno, zadirkuju ga. Ako pak ne znaju, dijete se stalno brine hoće li saznati. Nije ni malo čudno da transrodna djeca pate od tjeskobe kad odrastaju u takvom okruženju“, kaže Olson.
Ipak, treba naglasiti da pozitivno mentalno stanje sudionika istraživanja mogu biti rezultat i koječeg drugog osim podrške roditelja. Roditelji, primjerice, često nisu objektivni u ocjenjivanju svoje djece te je moguće da ih prikazuju zdravijima nego što ona uistinu jesu. Djeca također moguće imaju više samopouzdanja nego mentalne stabilnosti te su pozitivni odgovori zapravo odraz morala. Buduća će istraživanja u sklopu opsežnog istraživanja kojega je ovo samo dio, istražiti te mogućnosti. Sljedeći korak je istraživanja izvan obiteljskih utjecaja na psihičko zdravlje transrodne djece, poput utjecaja ponašanja vršnjaka prema transrodnoj djeci ili pak dobi u kojoj se dešava tranzicija.
„Ovo je dokaz da je moguće da neki transrodni klinac danas ima sretan i zdrav život baš kao i njegovi vršnjaci“, kaže Olson i završava: „napokon malo dobrih vijesti kojih dosad, vezano uz transrodne osobe, nije bilo.“