Putopisi su posebna vještina. Nije dovoljno samo putovati i skladištiti informacije u svoj misaoni brlog – kao što smo se nažalost pregršt puta uvjerili u domaćoj putopisnoj literaturi – već jednostavno treba znati i pisati. Problem koji se reflektira u svim kreativnim razinama društva – u naciji kupljenih diploma i rodijačkih štela, nije čudo da pjevaju oni koji vole pjevati, ali to nužno i ne znaju; da pišu oni koji vole pisati, ali tko će znati s tim slovima… Nisu svi Hunter S. Thompson, ukratko… ali ne moraju baš svi biti ni Šalković!
Jerko Bakotin je iznimka. Ne samo da ima što za reći nego je i pismen – njegove putopisne avanture skupljene u knjizi “Bratstva, ubojstva, gajđin” savršeni su balans surove stvarnosti i lucidnog humora, ljevičarskog sanjarenja konstantno probušenog neskrivenim razočaranjima distopijske prirode realnosti i društveno-političkih analiza pomiješanih s jednostavnim, “šarmantnim” crticama s putovanja. Poput premlaćivanja u Mongoliji ili kamenovanja u Makedoniji. Svašta čovjek doživi kad ne pegla kartice u prvoj klasi.
“Bratstva, ubojstva, gajđin”, knjigu putopisa s Bliskog istoka, Sahare, Mongolije, Japana i Kosova, izdao je Algoritam, kao jedan od posljednjih velikih trzaja velikog urednika Krune Lokotara, koji je nedavno napustio ovaj tonući izdavački brod. Bakotin nije novinar, što se i vidi u načinu na koji se iz reportaža šalta u književnost i društvene analize; na Filozofskom je završio sociologiju i komparativnu književnost, godinama je radio u Novom listu, a za tekstove s Bliskog istoka, kojeg je i u ovoj knjizi podosta, 2009. je i nagrađen. Sada živi u Berlinu – pa s distance Hrvatskoj “poklanja” svoju viziju svijeta koji je posjetio.
Očito je da Bakota nije samo fan egzotike – politički i novinarski instinkt tjera ga da juri socijalu i pokušava razumjeti svijet poput djeteta i antropologa u jednom tijelu, čupajući priče iz vukojebina i megalopolisa, transformirajući svoj put u dobro pisanje, odličnu literaturu za putnike i sanjare
A svijeta – kao i vizija – ima podosta. Bakotin zbirku otvara s dobro poznatim teritorijem, mukama u pijesku Bliskog istoka i afričke borbe za Zapadnu Saharu. Mongolija je tulum – nakon krvlju natopljenih revolucija selimo u novu kapitalističku tranziciju, a odmah potom u kapitalističku meku Dalekog istoka, gdje se džungla kulture pokušava približiti pravom džunglom fusnota. Japan je vedriji, više culture shock, nego ljudske muke, no zato je tu Kosovo, da dodatno predstavi treći svijet pred svakako manje zastupljenim modernim ludilom.
Očito je da Bakota nije samo fan egzotike – politički i novinarski instinkt tjera ga da juri socijalu i pokušava razumjeti svijet poput djeteta i antropologa u jednom tijelu, čupajući priče iz vukojebina i megalopolisa, transformirajući svoj put u dobro pisanje, odličnu literaturu za putnike i sanjare.
