Kako nas je Nino Raspudić predojio svojim besmislicama

dojenje

Ima nešto posebno iritantno u tekstovima Nina Raspudića. Vrag će ga znati je li to loš stil, labava argumentacija ili samo njegova neobuzdana samodopadljivost, no oni naprosto izazivaju nervozu, razdražljivost i utučenost. Na trenutke provociraju čak i nekontrolirano deranje, a kod nekih čitatelja povremeno i bacakanje po podu. To je, poučava nas Raspudić, inače reakcija uobičajena „djetetu kojem je uskraćena sisa“ ili „neprofitnim medijima suočenima s promjenom vlasti.“ No, isti efekt imaju i njegove doskočice koje valja probaviti ne samo u tisku već i televiziji, i to onoj nacionalnoj.

Kako Nino Raspudić nije samo pedijatar, već prije svega filozof, književnik, književni kritičar, prevoditelj, publicist i politički analitičar, tako su i njegov tekstovi puno dublji od puke analize djetetovog ponašanja u prvoj godini života. U svome najnovijem uratku u Večernjem listu, Raspudić je, vjerojatno uvjeren u majstorsku domišljatost, odlučio pisati o „uskraćenoj sisi“, uspoređujući za dijete „bolnu i traumatičnu fazu odbijanja od sise“, sa valjda jednako traumatičnim i bolnim skidanjem neprofitnih medija s „državne sise“.

„Jezik ima svoju dublju mudrost, što se naročito vidi u metaforama, poput one o državnoj ‘sisi’, koja je u zadnje vrijeme korištena za opisivanje oslonjenosti ‘neprofitnih medija’ i donedavnih ‘nevladinih’, a sad konačno nevladinih udruga na državni proračun. U njihovu se slučaju radilo o toliko dugom dojenju da su postali zadojeni, pa i predojeni, potpuno neosjetljivi na kontekst, proceduru, dobar ukus, u konačnici i zakon“, tumači Raspudić. Tu ne zastaje nego nastavlja nazivajući Povjerenstvo za neprofitne medije, Povjerenstvom za dojenje, kritizira „plitku rodnu ideologiju pokupljenu na brzim Sorosovim kursevima u Budimpešti, vulgarni marksizam iz treće ruke i regionsko kulturno tuljenje nad neprežaljenom domovinom“ i zaključuje kako bi isti ti mediji morali privući čitatelje, oglašivače, donatore, volontere koji bi koji put napisali i tekst bez honorara. Valjda po uzoru na portal narod.hr, Raspudićeve heroine Željke Markić, koji, jel’, funkcionira bez ikakvih donacija, na grbači volontera koji pišu bez honorara.

Ako Nino Raspudić doista vjeruje da su novinari u neprofitnim medijima i kulturnjaci uhljebi samo zato jer primaju novac od države, a tako imputira predlažući da se koji put nešto napiše i besplatno, onda je uvaženi filozof, književnik, književni kritičar, prevoditelj, publicist i politički analitičar u velikoj zabludi

Za razliku od nekih drugih konzervativnih komentatora, Nino Raspudić prilično je obrazovan, pa čak i inteligentan čovjek. Zbog toga mu, vjerujem, nije potrebno objašnjavati da neprofitni mediji ne mogu preživjeti bez pomoći države. Iako privlače čitatelje, oni naprosto nisu zanimljivi oglašivačima. Nije to ništa čudno s obzirom da slični problemi muče i puno moćnije srednjostrujaške medije. Novinarstvo je danas vrlo specifična struka, endemski zanat u kojem proizvod ne hrani proizvođača, već oglas koji ide uz njega i koji je po svome meritumu često u suprotnosti sa samim proizvodom. Drugim riječima, kad pekar mijesi kruh on ga radi kako bi ga prodao. Kad novinar piše tekst, on ga piše kako bi vlasnici novina uz tekst prodali oglas. U takvim uvjetima, dobro novinarstvo osuđeno je na propast. Ono što opstaje jest senzacionalizam, estradizacija politike, primitivizacija i nekultura. Zbog toga je zadaća upravo Ministarstva kulture da podupire kvalitetno novinarstvo i bavi se medijskom politikom. To što je bivša ministrica Zlatar Violić zloupotrijebila svoje ovlasti kad je portalu Autograf dodijelila 70.000 kuna ili što su neki članovi Povjerenstva surađivali s portalima kojima su dodijeljena sredstva nisu razlog za ukidanje medijske politike i potpore neprofitnim medijima. Bilo je kriminala i na zagrebačkom sveučilištu, pa nitko neće zbog toga zatvoriti fakultete i prekinuti školovanje budućih generacija studenata.

Vjerujem kako je sve ovo dobro poznato profesoru Raspudiću. Tim gore mi se čini njegovo namjerno manipuliranje „državnom sisom“, prikazujući novinare u neprofitnim medijima i zaposlenike u nevladinim udrugama uhljebima koji žive na račun poreznih obveznika. Ako Nino Raspudić doista vjeruje da su novinari u neprofitnim medijima i kulturnjaci uhljebi samo zato jer primaju novac od države, a tako imputira predlažući da se koji put nešto napiše i besplatno, onda je uvaženi filozof, književnik, književni kritičar, prevoditelj, publicist i politički analitičar u velikoj zabludi. Po toj analogiji i sam Nino Raspudić siše isti “sisu” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji je, pretpostavljam, oslonjen na proračun Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Moguće je da Raspudić volontira na HRT-u i bez ikakve naknade sudjeluje u tjednoj emisiji Peti dan, no prije će biti da i za to prima određeni honorar koji, treba li reći, stiže iz “sise”.

Neprofitni mediji čine 0,36 posto proračuna samo jednog ministarstva, Ministarstva kulture. I zbog toga je Raspudićeva metafora o „sisanju države“ potpuno promašena. Jer ono što su svi neprofitni mediji zajednički posisali stane u jednu aventovu bočicu za mlijeko

Ako treba ukinuti sufinanciranje nevladinih udruga, znači li to da bi i druge kulturne institucije morale biti samoodržive? Treba li Hrvatski povijesni muzej potporu ministarstva ili je vrijeme da i on sam privuče posjetitelje, oglašivače, donatore, volontere? Treba li HAVC prestati podupirati hrvatske filmaše? Čisto sumnjam da je to stav Nina Raspudića i ministra Zlatka Hasanbegovića jer bi impliciralo da novopečeni ministar ima kakvu-takvu ideju kulturne politike. No, kako Hasanbegović u svom dosadašnjem profesionalnom životu ni po čemu nije imao veze s kulturom, pa se na mjestu ministra našao sasvim slučajno, ova nepromišljena odluka o ukidanju potpore za neprofitne medije može se protumačiti samo kao hajka na slobodu izražavanja i pravo na drugačije mišljenje.

Uostalom, valja reći kako neprofitni mediji čine 0,36 posto proračuna samo jednog ministarstva, Ministarstva kulture. I zbog toga je Raspudićeva metafora o „sisanju države“ potpuno promašena. Jer ono što su svi neprofitni mediji zajednički posisali stane u jednu aventovu bočicu za mlijeko. Zna to, siguran sam, i Nino Raspudić, no tko pita za činjenice kad valja zajahati na valu hajke i nahuškati narod protiv uhljeba na “državnoj sisi”.

Leave a Reply